U nekoliko posljednjih sedmica putovao sam po svijetu i neprestano su mi postavljali dva pitanja: koliko je vjerovatan izbor Donalda Trampa za predsjednika SAD i kako je uopšte postalo moguće da njegova kandidatura ode toliko daleko.
Što se tiče prvog pitanja, mada je političko prognoziranje teži posao od prognoziranja u ekonomiji, šanse Hilari Klinton su, naravno, veće. Ipak, neznatna razlika između njih (makar u posljednje vrijeme) predstavlja zagonetku: Klinton je jedan od najkvalifikovanijih i najbolje pripremljenih predsjedničkih kandidata ikada, a Tramp - jedan od nejneodgovoarajućih i najgore pripremljenih. Osim toga, tokom svoje kampanje Tramp se ponaša tako da bi u neka ranija vremena njegove šanse odmah isparile.
Zašto su Amerikanci spremni da zaigraju ruski rulet (kako drugačije nazvati vjerovatnoću pobjede Trampa, mada je ona veća, nego da je to šansa jedna prema šest)? Ljudi izvan Amerike žele da znaju odgovor zato što će rezultati tih izbora uticati i na njih, mada oni nemaju nikakav uticaj na ishod tog glasanja.
Tu dolazimo do drugog pitanja: zašto je Republikanska partija SAD nominovala kandidata koga ne podržavaju čak ni lideri te stranke?
Očigledno da su Trampu mnogi faktori pomogli da pretekne 16 konkurenata na republikanskim izborima i stigne toliko daleko. Ličnost čovjeka ima značaj, a nekim ljudima Tramp je zaista simpatičan kao lik iz televizijskog rijalitija.
Ipak, maloj razlici između učesnika predsjedničke trke doprinosi nekoliko fundamentalnih faktora. Počev od toga da je ekonomski pložaj mnogih Amerikanaca postao zaista gori nego prije 25 godina. Prosječni dohodak muškaraca sa punim radnim vremenom sada je manji nego prije 42 godine. Onima koji nemaju dovoljno obrazovanja sve je teže da nađu posao sa punim radnim vremenom i koji bi donosio pristojan prihod.
Osim toga, realne (sa uračunatom inflacijom) plate onih koji su na dnu piramide raspodjele dohotka, sada su otprilike onolike kolike su bile prije 60 godina. Da li se onda možemo čuditi što je Tramp dobio veliku i vrlo prijemčivu publiku koja je spremna da sluša o truloj ekonomiji zemlje? Ali, Tramp griješi i kada je u pitanju dijagnoza bolesti i kada je riječ o terapiji za njeno liječenje. U cjelosti gledano, ekonomija SAD se tokom posljednih šest decenija razvijala sasvim dobro - BDP je porastao skoro šest puta. Ipak, plodovi toga rasta pripali su relativno nevelikoj vrhušci, odnosno ljudima kao što je Tramp. To se desilo i zbog politike smanjenja poreza, koju on namjerava da proširi i produbi.
Istovremeno reforme koje su, kako su obećali politički lideri, svima trebalo da donesu procvat (na primjer trgovinska i finansijska liberalizacija) - nisu opravdale očekivanja. Uopšte. A oni čiji je nivo životnog standarda stagnirao ili padao, izvukli su jednostavan zaključak: politički lideri SAD ili ne razumiju o čemu govore ili lažu (ili i jedno i drugo). Tramp želi da za sve američke probleme okrivi trgovinu i imigraciju. On nije u pravu. Sjedinjene Države suočile bi se sa deindustrijalizacijom i zaustavljanjem širenja slobodne trgovine: u čitavom svijetu pada zaposlenost u industriji, a rast proizvodnje u tom sektoru prelazi rast potražnje.
Problemi sa trgovinskim sporazumom nisu se javili zato što su trgovinski partneri pretekli SAD; javili su se zato što je trgovinska politika SAD formirana na interesima korporacija. U kompaniji SAD je sve u redu (uzgred, upravo su republikanci blokirali pokušaj pomoći Amerikancima čiji se položaj pogoršao zbog trgovinskih sporazuma) i dobiće svoj dio benefita od liberalizacije trgovine. Na kraju su Amerikanci osjetili da ih nadvladavaju sile koje su van njihove kontrole i koje dovode do potpuno nepravednih rezultata. Raniji koncepti (Amerika je zemlja mogućnosti; svaka generacija će živjeti bolje od prethodne) dovedene su u pitanje. Trenutak preokreta za mnoge birače je postala globalna finansijska kriza: vlada je spasavala bogate bankare, koji su i doveli SAD do ruba propasti, a pritom praktično ništa nije radila za milione Amerikanaca koji su izgubili radna mjesta i domove. Sistem ne samo da je proizvodio nepravdu - počelo je da se ispostavlja da je za to i stvoren.
Popularnost Trampa objašnjava se (u krajnjem, jednim dijelom) masovnim nezadovoljstvom vezanim za gubitak povjerenja prema vlasti. Ipak, zbog politike koju predlaže Tramp, loša situacija biće samo još gora. I to mnogo. Nema sumnje da će još jedna doza ekonomskih mjera koju obećava i čiji bi se efekat navodno postepeno širio na sve (smanjenje poreza, predviđeno maltene samo za bogate Amerikance i korporacije), dovesti do rezultata koji neće biti bolji od onih kada su posljednji put primijenjene slične mjere.
Osim toga, početak trgovinskog rata sa Kinom, Meksikom i drugim trgovinskim partnerima SAD, koje Tramp obećava, učiniće sve Amerikance siromašnijim i napraviće nove barijere na putu globalne saradnje. A ta sarsdnja je neophodna za rješavanje kritično važnih globalnih problema kao što su ISIS, globalni terorizam, klimatske promjene. Korišćenje novca, koji se može investirati u tehnologije, obrazovanje i infrastrukturu, na izgradnju zida između SAD i Meksika predstavlja dvostruko besmislen način trošenja sredstava.
Postoje dva alarma na koja politička elita SAD mora reagovati. Uproštene neoliberalne teorije tržišnih fundamentalista, koji su tokom posljednjih 40 godina uglavnom određivali ekonomsku politiku, ne vode u dobrom smjeru, jer se rast BDP postiže na štetu brzog rasta nejednakosti. Koncept ekonomije prema kojoj se bogatstvo samo od sebe postepeno raspoređuje među svima ne funkcioniše i neće funkcionisati. Tržišta ne postoje u vakuumu, u sterilnoj sredini. “Revolucija” Margaret Tačer i Ronalda Regana, koji su izmijenili tržišna pravila i restrukturirali tržišta u interesu onih koji se nalaze na vrhu, imala je velikog efekta na povećanje rasta nejednakosti ali je potpuno podbacila u misiji povećanja tempa rasta ekonomije.
Ovdje se čuje drugi alarm: potrebno je još jednom promijeniti pravila ekonomije; ovog puta sa ciljem garancije da će benefite imati obični građani. Političari u SAD i drugim zemljama koji budu ignorisali tu lekciju, morać za to da odgovaraju. Rizici su svojstveni bilo kakvim promjenama, ali fenomen Trampa - i mnogih sličnih političkih pojava u Evropi - pokazao je ozbiljnije rizike koji će se javiti zbog odbijanja da se obrati pažnja na ove signale: podijeljeno društvo, podrivena demokratija, oslabljena ekonomija.
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
