Postoji jedan zanimljiv paradoks sa Nobelom za Boba Dilana. Dok svijet tone u novi populizam i ogavni konzervativizam, najprestižnija planetarna nagrada ide u ruke pjesnika i amblematičnog muzičkog buntovnika koji je obilježio upravo eru osvajanja novih sloboda - šezdesetih i sedamdesetih godina. Iako izgleda da svijet nikada nije bio dalji od Bobovih ideala, nagrada dolazi u njegove ruke. Možda je to - cinizam Moći (nagraditi one koji pjevaju protiv tebe - potvrda snage Moći ili uzaludnosti Pjevanja), ili samo - zakašnjela pravda.
Ovo je jedna od onih nagrada koje postavljaju nove standarde. Kao kada je nagrađena Elfride Jelinek, ili Beket, svojevremeno. Nagradom Dilanu ne samo da se proširuje prostor poezije, već se ona, u najboljem smislu - vraća svojim korijenima.
Jedna od misterija koje se uprkos velikom dobu razotkrivanja i dalje održava je i procedura dodjele Nobelove nagrade. Javnost samo sazna ime, obično drugog četvrtka u oktobru, i to je sve. Ostalo je medijski spektakl. Postoji priča da se 1982. godine desila jedna neobična situacija. Naime, pola žirija bilo je za Borhesa, pola za Grejema Grina. No, oba su bili “pod vetom” tada svemoćnog Artura Lundkvista, švedskog pjesnika i predsjednika Nobelovog komiteta za književnost. Ipak, žiri je bio nepomirljivo podijeljen. Kompromis je nađen tako što je nagrađen Garsija Markes - Borhesovim zastupnicima odgovarala je činjenica da je Latinoamerikanac, dok su Grinove pristalice bile zadovoljne Markesovim konskventnim ljevičarenjem. No, iako je posljedica neobičnog kompromisa, Markesova nagrada je jedna od najzasluženijih.
Važno je i to što je konačno “probijena blokada” američkih autora. Ipak, možda u nekom sličnom modelu donošenja odluke poput ovoga iz 1982, nije izabran Rot ili Kormak Mekarti, ili Pinčon, već se žiri odlučio za “netipičnog” američkog kandidata.
Nagrada Dilanu je, kako je i žiri akcentovao, istovremeno priznanje i jednoj velikoj tradiciji. Dilan je sin Vudi Gatrija i unuk Volta Vitmana. Ovo je pjesničko rodoslovlje koje bi činilo čast svakoj literaturi.
Važna je ova nagrada i s još jednog razloga. Poezija je danas, kao i pobuna, u krizi.
Vidljivo je to i u kalendaru Nobelove nagrade - od perioda 92 - 96, kada su nagrađena, u četiri godine čak tri pjesnika (Volkot, Hini, Šimborska), do prekjuče nagrađen je samo još jedan pjesenik - Tomas Transtremer 2011. Nikada u ljetopisu ove nagrade nije se desilo takvo ignorisanje poezije - budući da je čak i “preporuka” utemeljivača insistirala da se naizmjeničlno nagrađuju - pjesnici i prozaici.
I tu dolazimo do onog paradoksa s početka teksta. U svijetu koji sve više ide prema populizmu, desnici i izolacionizmu, prema jezivoj neosjetljivosti koja se nameće kao opšti ton, Nobelova nagrada, najetabliranija svjetska nagrada, otišla je u rukle ostarjelog/preživjelog pobunjenika i pjesnika.
Ipak, ključno pitanje je da li je ova nagrada Dilanu način da se Pobuna i Poezija strpaju u muzej? Ili možda da se podsjetimo nekih od najljepših moći koje imaju njih dvije - Poezija i Pobuna?
Bonus video:
