U svijetu zaštite kulturnih dobara, glavne teoretske rasprave vode se oko urbanističkih intervencija u zaštićenim gradovima i prostorima, primjeni novih tehnologija u građevinarstvu i upotrebi novih materijala. Slučaj Verige ponovo je i u Crnoj Gori aktuelizovao ova pitanja, koja u kombinaciji sa politikom dobijaju sasvim novu dimenziju. Čini se da je crnogorskoj javnosti mnogo interesantnije ko gradi, nego šta će biti izgrađeno.
Polazna i završna tačka u ovom slučaju je nesporna činjenica, da su Verige u zoni zaštićenog prirodnog i kulturnog nasljeđa i dio svjetske kulturne baštine. I ne samo to, iz dokumentacije i dokumenata UNESCO-a, jasno je vidljivo, da se za ovaj lokalitet primat daje prirodnom, a ne kulturnom nasljeđu. Iz izvještaja koje su radili stručnjaci ove organizacije, nekoliko puta je skrenuta pažnja upravo na degradiranje prirodne baštine.
Iako se kotorski političari vole busati sa podatkom da se dvije trećine kulturnog nasljeđa Crne Gore nalazi u Kotoru, stvari i ne stoje baš tako. Upravo suprotno, struci i ne ide na čast što je svaku kuću u starom gradu Kotoru proglasila za spomenik kulture i tako ih u pravnom smislu izjednačila sa recimo sv. Tripunom. Kriterijum da je svaka kuća u starom gradu kulturno dobro, nije primijenjen u starim gradovima Budve, Ulcinja, Perasta, Herceg Novog i na Sv. Stefanu.
Da komedija bude veća, trgujući brojem kulturnih dobara, kupujući simpatije i flertujući sa kotorskom javnošću, i "projektom revalorizacija", sve su te kuće postale nacionalno kulturno dobro, a Kotor zadržao prvo mjesto u regionu, sa većim brojem nepokretnih kulturnih dobara, od recimo Dubrovnika, Splita i Trogira zajedno.
Smatram da na ovaj način, Kotoru nije učinjena nikakva usluga. Da u Boki nema ama baš ništa, osim crteža u Lipcima, mozaika u Risnu, Bogorodičinog hrama u Prčanju i bedema Starog grada, bilo bi dosta da se Kotor smatra biserom crnogorskog kulturnog nasljeđa. Isto tako, da Boka ima na desetine "Gospi od Škrpjela", stotine malih uvala i zaliva, dosta je jedna "kič investicija i intervencija" na ulazu u Kotorko-risanski zaliv, pa da se ugrozi sklad prirode i čovjeka na ovom prostoru.
Ono što je u slučaju Verige pozitivno, svakako je činjenica da država i investitori uviđaju da kulturno nasljeđe prestavlja izuzetan resurs, koji, narodski rečeno, može donijeti dosta novaca. Kako drukčije da protumačim to što Zavod za zaštitu spomenika kulture na ovoj lokaciji, 2007. godine, nije dozvolio montažni objekat od 20 kvadrata, a sada može deset puta više.
Sjećam se, a i nije bilo tako davno, kada sam predlagao da Dijatreta, koja godinama čami u nekom depou, privremeno, do otvaranja Muzeja u Pljevljima - bude izložena u Podgorici. Moj predlog je tada dočekan na nož i kao jeftina manipulacija koja za cilj ima da se ova vrijedna muzealija otme i prenese u Podgoricu. Muzej u Pljevljima još nije otvoren, Dijatreta čami u depou, generacije crnogorskih đaka je nikada neće vidjeti, a mogući prihodi od njenog izlaganja nepovratno su izgubljeni.
Poučen ovim iskustvom, ideju da se do premještanja Filermose i izgradnje žičare, ova ikona izloži negdje u Kotoru, zadržao sam samo za sebe. Iako je svakom laiku jasno da bi umjesto sadašnjih par hiljada, priliku da vidi Filermosu imalo par stotina hiljada turista, bojao sam se reakcije donosilaca odluka. Neko bi me "argumentovano" mogao optužiti da radim protiv Cetinja ili, daleko bilo, protiv Crne Gore.
Benifiti koje bi od prodaje ulaznica i suvenira, imala kotorska opština i Narodni muzej Crne Gore, bili bi zanemareni u odnosu na činjenicu kako je Filermosa "sudbinski vezana za Cetinje". Možda je na kraju i greška do mene, navikao sam da radim korak po korak, a ovo vrijeme traži siguran korak, koji gazi sve pred sobom.
Bonus video:
