Ja sam Amerikanka, a rodila sam se u Moskvi. I zahvaljujući tome, moje amerikanstvo je, za razliku od Odži Marč Sola Beloua, svojevremeno u Rusiji izazvalo svojevrsnu diskusiju na novu nacije. Čak je i u nekim školskim udžbenicima postavljano pitanje da li jeste ili nije ispravno da Nina Hruščova postane američka državljanka. Ostavljam vam da pogodite koji je stav imala većina ljudi, posebno iz one, sovjetske generacije.
Ipak - ako Ruskinja može da ode iz domovine, Rusija ne može da ode iz nje. I zato, u uslovima kada je u politici SAD došlo do čudnog preokreta, moguće da moja ruska tačka gledišta može pomoći mojim američkim sugrađanima da je razumiju.
U stvarnosti, s moje tačke gledišta, mnoge od najodbojnijih i najpokvarenijih karakteristika ruske politike izgleda da danas postoje i u Americi. Velika Laž - koja je izmišljena u nacističkoj Njemačkoj, usavršena u Sovjetskom Savezu i koju je majstorski savladao predsjednik Rusije V. Putin - danas je osnovna komponenta predsjedničke kampanje D. Trampa.
Do sada je Tramp zbog svojih laži uspijevao da izađe suv iz vode, da pobjegne. Mediji, koje je Lenjin nazivao “korisnim idiotima”, toliko su se trudili da iskoriste Trampa za povećanje svojih rejtinga, da nisu ni primijetili ili ih nije bilo briga, da time podižu i njega. Zato nije za čuđenje što u ovom trenutku laž, iz perspektive ohrabrenog Trampa, zavisi samo od ove sve fascinantnije bezobzirnosti.
Na primjer, nakon dugih godina predvođenja takozvanog pokreta “zavjere o rođenju”, koji je tvrdio da predsjednik B. Obama nije rođen u SAD te da mu zbog toga ustav ne dozvoljava da ude na toj poziciji, Tramp je izjavio da je u stvari tu polemiku izmislila njegova konkurentkinja Hilari Klinton još 2008. godine. Izgleda da je Tramp tu polemiku “zatvorio”. “Predsjednik B. Obama”, trijumfalno je izjavio on (kao da stvarno nikada nije bilo nikakve sumnje), “rodio se u SAD. Tačka.”
Neki kažu da se zbog te bravurozne lažljivosti mediji u posljednje vrijeme distanciraju od Trampa. Zaista, njegova tvrdnja o H. Klinton bila je toliko glupa da je bilo nemoguće ne primijetiti je. Ipak, njegovi rejtinzi nacionalnog javnog mnjenja ostaju visoki, a to nam govori da su mnoge Trampove pristalice spremne da vjeruju u njegove otvorene laži (ili barem da na njih ne obraćaju pažnju).
To dijelom može odražavati drugu “rusku” karakteristiku današnje kampanje u SAD: vlast oligarha. Prvi postsovjetski predsjednik Rusije, Boris Jeljcin, pravio je dogovore sa najbogatijim građanima: oni su bili dužni da finansiraju njegovu kampanju za reizbor u zamjenu za priviliegovani pristup onom najvrednijem u ruskoj industrije kako bi sve bilo privatizovano.
U ovom trenutku, slični prljavi dogovori ostvaruju se u SAD, zahvaljujui drugoj grupi korisnih idiota: konzerativnim sudijama Vrhovnog suda SAD koji su Americi dali nemuštu presudu iz 2010. vezano za Citizen United.* Proširivši ustavnu zaštitu slobode govora u političkim kampanjama, ta je odluka ukinula sva ograničenja vladavine novca nad američkom politikom. U Rusiji je oligarh odgovoran pred Putinom. U SAD, naprotiv, izgleda da su političari odgovorni pred oligarsima koji koriste svoj novac da bi manipulisali običnim građanima.
Primjer br. 1 je Rupert Merdok, predsjednik i bivši generalni direktor News Corporation i 21st Century Fox. Tokom mnogih godina Merdokove novine igrale su vodeću ulogu u ocnjivanju Evropske unije, samim tim pomažući ostvarenju glasanja za Brexit. Sada kada je Merdok preuzeo dužnost Rodžera Ejlsa na mjestu generalnog direktora Fox News-a - pošto je Ejls podnio ostavku zbog neprestanih optužbi za krivična djela seksualne prirode - on je, izgleda, u misiji da natjera američke birače na tako katastrofalan izbor. I zaista, dolaskom Merdoka u julu, Fox News svu svoju pažnju udjeljuje Trampu, a ne vijestima. Voditelji, koji su nekada iskazivali svoje nespokojstvo povodom Trampa, sada predlažu banalnosti. Što se tiče Ejlsa, on otvoreno daje savjete Trampovoj kampanji.
Ali, možda je paralela koja najviše razočarava između prošlosti Rusije i sadašnjosti Amerike ono što nazivam ćutanje ovaca: odbacivanje onih koji su u stanju da ustanu i zaustave bezumlje. U Rusiji je 1917. godine Oktobarska revoljucija značajanim dijelom uspjela zbog toga što su protivnici boljševika bili previše okupirani zaštitom sopstvenih pozicija i prestiža pa nisu ni uspjeli da se ujedine protiv boljševika.
Danas u SAD uticajni republikanci idu istim tim putem. Bezuslovno, neki vodeći republikanci otvoreno nastupaju protiv Trampa. Bivši guverner Masačusetsa, Mit Romni, posljednjih se mjeseci uporno trudio da predstavi Trampa kao opasnog prevaranta, što ovaj i jeste.
I ne samo to - 50 republikanaca koji su na najvišim pozicijama u organima nacionalne bezbjednosti SAD potpisali su pismo u kome upozoravaju da bi Tramp ”doveo u opasnost nacionalnu bezbjednost i blagostanje naše zemlje”. Senatori Lindzi Grem i Ben Sas takođe su osudili Trampa kao prijetnju američkoj slobodi i međunarodnom miru. Bivši predsjednik Džordž H.V. Buš, sudeći po saopštenjima, glasaće za H. Klinton. Ti republikanci iskazuju istinski patriotizam stavljajući zemlju iznad partije.
Ali, šta sa Polom Rajanom, predsjedavajućim Predstavničkog doma? Ako je Rajan zaista odrasli katolički iskušenik, kako voli da se predstavlja, zašto ne osuđuje ksenofobične ispade Trampa koji produbljuju flert sa rasističim “ultra-desničarima”, beskrupuloznu poslovnu praksu i nestabilnu poziciju spoljne politike? Umjesto toga, on se ponaša kao da je Tramp dostojan predsjednikovanja Amerikom i rizikuje da izgubi svoju zemlju (ako ne svoju dušu), jer Tramp jednostavno može da sprovede politiku koju Rajan podržava.
I najzad, gdje su oni mnogi stari republikanski lavovi? Ako ne žele da dopuste da Tramp osudi reputaciju svoje partije - i budućnost zemlje - na sigurnu smrt, bolje da se njihova rika začuje što prije. Ipak, bivši predsjednik Džordž Buš mlađi ostaje po strani - izgleda da je više iznerviran time što je Tramp pobijedio njegovog brata Džeba u prvom krugu izbora, nego prijetnjama koje dolaze od Trampa. Džejms Bejker, koji je bio u službi kod Ronalda Regana i Džordža H.V. Buša, javno nije rekao ni riječi; isto nisu učinili ni Džordž Šulc, Henri Kisindžer, Kondoliza Rajs ili Dik Čejni. Znamo da Kolin Pauel prezire Trampa - ali samo zato što je njegova elektronska pošta dospjela u javnost.
Kada je Jeljcin podnio ostavku ostavio je Rusiju na milost nasljednika kojeg je sam izabrao - Putina. U interesima svoje partije i posebno svoje časti i reputacije, ti stari lavovi sada su dužni da se otvoreno odreknu Trampa kako slična šteta ne bi bila nanesena njihovoj - i mojoj - zemlji.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova i prodekan za nastavu na New School; viša je saradniica na Institutu za svjetsku politiku
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
