Donald Tramp možda i nema namjeru da zapodjene rat na Bliskom istotku, ali to ne znači da se tokom njegovog mandata SAD neće baviti smjenom režima. Njegova administracija jasno je stavila do znanja da će sankcije bez krvi prema Iranu poslužiti istom cilju kao i upad u Irak iz 2003. godine, tokom Bušovog mandata.
Nakon napuštanja, u maju, nuklearnog sporazuma sa Iranom iz 2015, Tramp je tražio načine da izvrši pritisak na iranski režim. Četvrtog novembra stupile su na snagu sankcije SAD protiv iranske naftne industrije, životno važne za tu zemlju. A administracija hoće da ide još dalje, uvodeći druge sankcije za druge zemlje, kako bi u potpunosti isključila Iran iz svjetske, na dolaru zasnovane, ekonomije.
U tom cilju SAD hoće da isključe iranske banke iz Udruženja svjetskih međubankarskih finansijskih telekomunikacija (SWIFT) i globalnog sistema plaćanja, koje one kontrolišu. To bi faktički vratilo Iran u “mračna vremena” prije globalizacije. Ipak, problem Trampa i njegovih savjetnika je u tome što SWIFT nije američka institucija. Ona je registrovana i ima sjedište u Belgiji, koja, kao i 27 ostalih zemalja članica EU, podržava Iranski nuklearni sporazum.
Američko testiranje još oštirjih “pametnih” sankcija nije novo. Od početka “rata s terorom” SAD su koristile sve moguće finansijske poluge da razruše globalne mreže slične onima koje je koristio Osama bin Laden pri organizaciji terorističkih napada 11. septembra 2001.
U početku su SAD posvećivale glavnu pažnju zamrzavanju aktiva ekstremističkim grupama i osobama vezanim za njih. Ali zatim je Sjuart Levi, zamjenik sekretara za pitanja terorizma i finansijske špijunaže u Ministarstvu finansija SAD, došao na novu ideju. U vrijeme putovanja u Bahrein on je u lokalnim novinama pročitao saopštenje da jedna švajcarska banka prekida poslovanje sa Iranom. Palo mu je na pamet da SAD mogu iskoristiti svoj uticaj na privatni sektor kako bi isključili “zlikovce” iz svjetske ekonomije.
Uskoro nakon toga SAD su počele da vrše pritisak na banke u cijelom svijetu da odbiju poslovanje sa Iranom. Na kraju su vlasti saopštile da će svakoj banci koja posluje sa Iranom biti zabranjen ulazak na tržište SAD. Sa tim saopštenjem rođene su “drugostepene sankcije”.
Drugostepene Levijeve sankcije imale su uspjeh. Ni jedan razuman poslovođa nikada neće dati prednost ekonomiji bliskoistočne zemlje-otpadnika, kojom upravljaju mule, u odnosu na ekonomiju SAD. I kada su banke (a konkretno francuske BNP Paribas) optužene za kršenje sankcija, kazne su bile toliko velike da su se posljedice osjetile i na globalnim finansijskim tržištima. Uskoro su SAD počele da koriste iste metode “rata onemogućavanjem” protiv Sjeverne Koreje, Sudana i čak Rusije.
Bivši direktor CIA-e Majkl Hejden uporedio je drugostepene sankcije sa “superpreciznim projektilima XXI vijeka”. A pošto one više liče na skalpel, nego na malj, bile su vrlo privlačne Evropljanima koji su ih priznali kao efikasan alternativni rat. Za razliku od sankcija Iraku iz 1990-ih, one daju mogućnost kažnjavanja režima a ne čitavog stanovništva sankcionisanih zemalja.
Tokom Obaminog mandata ciljane sankcije postale su prvo oružje Amerike. Zajedno sa EU, Obamina administracija pojačala je i korigovala kaznene mjere protiv Irana. To se pokazalo toliko efikasno da je na kraju Iran sjeo za pregovarački sto i pristao da ograniči svoju djelatnost vezanu za nuklearni program u okvirima Sporazuma.
Ipak, u Trampovim rukama skalpel je postao malj. Kako je rekao jedan evropski političar sa rukovodećeg nivoa - nove sankcije Trampove administracije su kasetne bombe koje pogađaju i prijatelje i neprijatelje.
Pošto je Tramp odbacio Iranski sporazum, evropski lideri su tražili način da sačuvaju neke povoljnosti za Iran kako on ne bi obnovio svoj nuklearni program. Ali SAD to sprečavaju, prijeteći ciljanim sankcijama protiv određenih ljudi u savjetima evropskih korporacija, uključujući i direktore SWIFT-a.
Ono što još više šokira je to što su slične prijetnje upućene na adrese ključnih evropskih javnih ličnosti. Obraćanje evropskih lidera Evropskoj investicionoj banci (EIB) za podršku nuklearnog dogovora s Iranom, nije donijelo rezultate, najvjerovatnije, zbog prijetnji SAD usmjerenih na korporativne interese i direktore EIB.
Osim toga, pominju se i zakulisne prijetnje SAD rukovodiocima centralnih banka, uključujući direktora Evropske centralne banke. Bundesbank je, sa svoje strane, razmatrala mogućnost otvaranje računa za finansiranje trgovine sa Teheranom, kako privatne njemačke banke ne bi bile prinuđene da se potčinjavaju hirovima američkog predsjednika; od te se ideje odustalo prilično brzo i bez posebnih objašnjenja. Banka Francuske je zaista otvorila račun (preko francuske državne investicione banke BpiFrance) za finansiranje trgovine sa Iranom; ali i ona je takođe brzo promijenila kurs.
U ovom trenutku ne treba isključiti opasnost od toga da su visoki evropski službenici pod pritiskom kako bi ih natjerali da naruše međunarodno pravo, a sve iz straha da ne završe u zatvoru već pri sljedećoj posjeti SAD. Nije iznenađenje što Evropljani ponovo analiziraju ispravnost primjene sankcija.
Osim toga, pošto je finansijski sistem SAD sve češće produžetak Trampove politike nacionalne bezbjednosti, evropski političari počinju da se žale na “tiraniju dolara”. U nedavnom komentaru za njemački list Handelsblatt, ministar inostranih poslova Njemačke Hajko Mas pomenuo je čak stvaranje nezavisnog evropskog sistema plaćanja. Izgleda da su i najčvršći privrženici transatlantskog saveza među državama-članicama EU prinuđeni da prave alternativu režimu dolara, čak i ako ta alternativa još nije na vidiku.
U bližoj perspektivi pitanje za Evropljane je kako održati sopstvene pozicije u svijetu dolara. EU je već istupila protiv protekcionističkih napada Trampa, prijeteći kontramjerama protiv američkih proizvođača. Sada to mora učiniti i u finansijskom sektoru. Na prijetnje evropskim institucijama i njihovom personalu treba odgovarati prijetnjama proporcionalih kontramjera. To je, nažalost, jedini diplomatski jezik koji, izgleda, razumije Tramp.
Autor je direktor Evropskog savjeta za međunarodne odnose
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
