Nedjelja je. Rano je jutro, još nije ni svanulo. Dan počinjem velikom šoljom dobre kafe, svakodnevnu filterušu zamijenila sam mješavinom nes zrnaca i premljevene ekološke kafe. Zasladila sam sve kašičicom isto tako ekološkog šećera, a na kraju dodala još i uzavrelo mlijeko koje pjeni - sve skupa, moja lična receptura. Tu je i poglavlje nedovršene knjige koju svakodnevno čitam dok se vozim na posao - najviše jednu stranicu dnevno. Sve je pripremljeno za nedjeljni ritual, ostaje još da upalim stolnu lampu i udobno se smjestim u veliku fotelju.
Nikakve vijesti, ni sms ne trebam, nema govora da upalim radio ili televizor, jutarnji program koji je svojim kolaž-prilozima u stanju da vas poput magneta uvuče u svoje magnetno polje i rasprši svaku, pa i najintimniju, koncepciju, srećom, ne ide nedjeljom.
Posljednje što vidim od vanjskog svijeta je jedan mlađi par, izronio zagrljen iz pomrčine i samo što nije prešao ulicu na obližnjem semaforu. Iako skoro da i nema saobraćaja, dvoje ljudi stoje i čekaju zeleno svjetlo. Biće zato što im je teško prihvatiti da je vikend-noć neprolazno ostala iza njih i da se treba uvesti u svijet rutine, moje je tumačenje. A onda, kad i taj par ponovo nestane u pomrčini, nestajem i ja u svijetu rituala koji označava početak posljednjeg dana vikenda.
U pola sedam, jednim batom oglasi se crkveno zvono. Diskretno, i ne narušavajući tišinu i mir, opominje samo da ni mir ni tišina nisu vječni i izuzeti iz svijeta punog raznih limitacija. Neka samo potraju, što duže neka potraju, uronjena u čitavo jedno poglavlje koje će uskoro biti pročitano, ja skoro da i nemam drugih želja osim te…
Pretvorena u neku vrstu bastiona, nedjelja se u mom slučaju žestoko opire nivelaciji sa ostalim danima. Subota, iako je i ona dio vikenda, posustala je i nekako se stopila s njima, ostalim radnim danima. O petku da i ne govorim, za većinu je mislena imenica da se odupru ubrzanju svakodnevnice već tih prvih neradnih sati koji imaju potencijal da budu nešto drugo osim obične svakodnevnice.
Otkud ovako grozničava borba da održim bar jedan vremenski rezervat koji me prihvata u stalnim razmacima i koji, eto, nije izlizan i potrošen, uprkos činjenici da se redovno ponavlja, kao uostalom što se ponavlja i to veliko vrijeme van njegovih nesigurnih i klimavih granica? Otkud tolika radost uranjanja u tu zonu malih stvari jer dobra kafa i čitanje nepročitane knjige i nisu nešto što stoji visoko rangirano kad je u pitanju vikend provod. Tako je, u svakom slučaju, sudeći prema Googleu i Mozilla Firefoxu, koje vam sugerišu vikend posjete velikim gradovima, odličan hotelski smještaj i lud provod, eventualno odlazak na kakvu izložbu nedjeljom poslije podne, jednu od onih u klasi ”must see”, koje osim funkcije kulturnog snobizma i nemaju neku drugu duhovnu funkciju. Ranije je vikend bio okružen i zaštićen zabranom rada trgovina, ili tek skraćenim radnim vremenom koje je dopuštalo da se u ranim jutarnjim satima nabavi samo ono neophodno i da se svijet, brže-bolje, vrati nazad u ovaj jedinstveni nedjeljni rezervat. Sistem je od građana tražio da te dragocijene, neradne sate koriste za sebe. Istina, samo zato da bi tokom radne sedmice sve to vraćali sistemu, pa ipak, to je bila prilika da osjetite da van radne sedmice postoji i nešto drugo. Dakle, nije trebalo da osvajate ovu vremensku oazu kao danas. Danas, kad je sve otvoreno non-stop, kad oglasi o udarnim rasprodajama i najboljim ponudama padaju upravo u dane vikenda, kad petkom, umjesto kući, pravo s posla odlazite u robnu kuću koja vas je već cijelu sedmicu preko oglasa na društvenim mrežama i reklamama u besplatnim novinama pripremila za višečasovno uranjanje u rijaliti šou koji se zove black friday ili vikend bazar, sve je mnogo drugačije. Treba mnogo volje, još malo pa demonstracija istinske građanske neposlušnosti da odbijete da budete dio tog zamajca koji sve i svakoga kupi u svoju orbitu. Toga, istina, nema, veliki, kritički orijentisani pokreti poput onog šezdesetosmaškog, ili onog još radikalnijeg iza koga su stajale Crvene brigade, očigledno su istrošili svoj kritički i revolucionarni naboj. Tek crnohumorni zahtjev da se ostane kod kuće i tako uštedi 100%, umjesto svega 20%, koliko su obećavali organizatori jedne nedavne, predbožićne potrošačke vikend orgije, izašao je nedavno na istim društvenim mrežama i svjedoči da otpor neobuzdanom potrošačkom mentalitetu ipak postoji. Istina, njegove manifestacije su se promijenile i teško je predvidjeti kakve forme će dobiti kad se uslovi za to steknu i kad dođe vrijeme kakvog transparentnijeg otpora od ovog crnohumornog i samo virtuelnog.
Iz principa ne ulazim u radnje velikih potrošačkih lanaca nedjeljom, a pitam se i zašto je toliko malih radnji sa etničkom robom koje drže došljaci po velikim gradovima Evrope otvoreno do u kasne sate ne samo radnim, nego i vikend danima. Zar nije bolje i od veće koristi provesti vrijeme u porodičnom krugu i novim naraštajima dati osjećaj doma, nešto što će biti oslonac da se u nova društva integrišu na solidnijim osnovama od njihovih roditelja, vječnih vlasnika ovih malih dućana, simbola prelaznog doba koje se proteglo u nedogled?
Bacanje krivice na državu i zakonodavce u ovom slučaju, čini mi se, nije posve primjereno. Trgovačka konkurencija sigurno je oštra i nemilosrdna, tjera zaposlene da pristanu na svakojake uslove poslodavaca, ali nije sve do njih, do tih depersonalizovanih centara moći. Nešto je i do nas, do našeg stava koji kao pojedinci imamo o ukupnosti drušvene stvarnosti i pravca u kom želimo da se ta ista društvena stvarnost kreće i razvija. Jer u pitanju su vrijednosti koje je jedan svijet, u ovom slučaju građanski svijet, u toku dužeg vremenskog perioda gradio, upravo u želji da sve ne bude reducirano na sirovu kapitalističku stvarnost u čijem temelju postoji samo profit i ništa više. Čuvanjem tih vrijednosti i institucija, od kojih je vikend samo jedna važna kockica, potvrđujemo da se zalažemo za kvalitet i višedimenzionalnost života koji će bez našeg budnog nadzora biti srozan na prostu radnu stvarnost kojom u najvećoj mjeri vladaju upravo zakoni efikasnosti i profita.
Bonus video:
