Crna Gora ima zatvorenika tačno koliko i građana. Naravno, bez onih fantomskih birača, kloniranih pojedinaca i živih mrtvaca što vaskrsnu pred izbore. Nema u Prison Break, pa čak ni scenarista francuskog filma Propovjednik nije mogao da smisli to što se desilo u Spužu. Zapravo, možda su mogli scenaristi da napišu nešto slično, ali bi im publika zamjerila da nije “realno“, odnosno nije primjenljivo na stvarni život da neko snajperom u srce o’ladi čovjeka u sred zatvora, “čuvanog“ čovjeka.
Na tom primjeru vidi se snaga države, naravno, ta snaga ima dvojako značenje. Slogan “Sigurnim korakom“ nikad nije zvučao bolje. Zatvorenik je koračao teritorijom koju čuva država u trenutku kad je skinut kao glineni golub.
Možemo, želimo, hoćemo, tražimo da živimo bolje. Kakvi proročki slogani.
Možda je Marović sve priznao ne zato jer mu je uskraćena sloboda kretanja i zato što je utamničen, već zato što je procijenio koliko je bezbjedan u “čuvanom objektu“.
U jeku predizborne kampanje mora svaki naslov da se ispegla, pa je prezanimljivo kako na prodržavnim (partijskim) glasilima donose prvo vijest: “Ubistvo naočigled države“, a odmah zatim plasiraju izjave “stručnjaka“ za zatvore koji naglašavaju da se sve promijenilo onog trenutka kad je vlasništvo zemlje blizu zatvora vraćeno starim vlasnicima.
Dakle, nije kriva država, nego građani koji su tražili svoje i učinili zatvor otvorenijim za javnost. Takve greške ne daju se spinovati pa čak ni u pred izbore. U Kotoru skoro jednom nedeljno ljudi lete u vazduh, Bar je postao u 2016. godini pravi grad iz Vesterna, ali treba hodati samo “Sigurnim korakom“.
Nakon ubistva u Spužu Podgorica je funkcionisala kao i obično, osmijeh Mila Đukanovića i dalje je blistao skoro sa svakog bilborda i građani su komentarisali ubistvo samo kao nastavak nekog filma u kom žive i glume. Navikli. To je prava riječ, navikli smo na ubistva, pljačke, pronevjere, afere, mito, ljubavnice u kabinetima i razne bahanalije.
Pravi slogan DPS-a bio bi “Naviknite se više“. Treba da prestanemo sa iščuđavanjem i prenemaganjem, i nema više upoređivanja, nema više poštapalica poput: Ovoga nema u Afriku, Ovako je kao Čikago tridesetih. Moramo to zaboraviti jer kad ova divna vijest o ubistvu snajperom obiđe svijet, širom naše planete ljudi će govoriti kad se nešto nesvakidašnje i neljudski desi na njihovom području: “Pa ovoga nema ni u Montenegro“.
Nama ostaje da se naviknemo na ovakve sigurne korake. Crna Gora postala je minsko polje, i svaki korak je siguran taman toliko kao da je vjerovatnoća 50-50 da možemo nagaziti na minu svakim sledećim korakom. Većina živi bijedno, preživljava, a vlasnici države su puni obijesti, bahati prema sirotinji. Ljudi pucaju iznutra, a kriminalci se pucaju međusobno.
Umjesto na obećani Zapad, DPS nas je odveo u Divlji Zapad. Sigurnim korakom u provaliju. Naviknite se već jednom i prestanite da se čudite. Došlo je vrijeme da živimo njihovo “Da živimo bolje“. Svi smo mi glineni građani.
Bonus video:
