Već tri i po decenije, odmor, ili dio odmora, provodim na Durmitoru. Priželjkujem da od ljekara ne dobijem preporuku, možda i zabranu, da mi ta nadmorska visina nije dobra. Što rekao Željko Ivanović, citirajući svog omiljenog komičnog lika: „Nadam se da neće, a bojim se da hoće“. Godinama proširujem znanje o Durmitoru. Prostoru, ljudima, legendama, jezerima, stazama, travama, gljivama, ukusima...
Četvrtkom je u Žabljaku pazarni dan. I drugim danima možete, što u prodavnici, što na pijaci, kupiti voće, povrće i ostalo, ali pazarni dan je poseban događaj. Ne samo u pogledu trgovine. Izbor je raznovrsniji, ali važnije od toga je da je cio urbani obrazac mjesta potpuniji, življi. Doduše, pijačna zgrada u Žabljaku je jedna nevesela priča, ali to nije tema ovoga teksta. Planirano urbanističko i urbanološko istraživanje i seriju tekstova o pijacama i pazarnim danima u Crnoj Gori već godinama polako radim. Izgleda da to treba ubrzati, jer nestaju mnogi urbani artefakti o pijacama i pazarnom danu (gradske uprave vrlo doprinose gubljenju toga specifičnog identiteta grada). A možda pisanje o toj i srodnim temama treba proširiti kao subverziju podivljalom agresiivnom konzumerizmu?!
Ovoga sam ljeta, kupivši prvi put maline od njega, upoznala proizvođača malina, Đorđija Rondovića iz Tomaševa. Prvoklasan proizvod sa izuzetnog područja i podneblja. Nepatvoreni miris i ukus čiste prirode. Kao da kroz te maline dobijete infuziju zdravlja i optimizma. Uprkos sistemu koji je poljoprivrednu proizvodnju i proizvođače decenijama iscrpljivao uvozom. Uprkos nebrizi i izloženosti i gradu i suši. Uprkos finansijskoj nezaštićenosti... Doskorašnji ministar poljoprivrede je u više navrata poručivao poljoprivrednicima: „Budite konkurentni!” Običan čitalac novina zna da je EZ decenijama izgrađivala sistem stabilne poljoprivredne proizvodnje. Kako? Mjerama kojima se štite i proizvođači i poljoprivreda. Upravo ovih dana gledamo i slušamo tipičnu priču poljoprivrednih proizvođača u Crnoj Gori - o proizvodnji krompira u opštini Nikšić i potpune bespomoćnosti ljudi koji imaju vrhunski proizvod da odole uvozu. Ili, već nekoliko godina za redom početkom ljeta grad uništi i poljoprivredu i proizvođače po Malesiji i Zeti. Ministarstvo upućuje komisije za procjenu štete i upućuje da treba da se osiguraju. Protivgradne rakete se i ne pominju, kao ni stanice za osmatranje gradonosnih oblaka. Kao da je neko zabranio tu vrstu zaštite? Ali se zbog uništenih usjeva stvori nova prilika za uvoz. I tako u krug.
U razgovoru sa Đorđijem Rondovićem saznajem da maline gaji na oko 0,6ha, a kupine na oko 0,4ha. Proizvodnju je formirao uz bankarski kredit. „A Investiciono razvojni fond?“, upitah. Bez mnogo riječi, uz rezignirano uzdržan osmijeh Đorđije odgovara: „Valjda znate kako to ide - to se daje samo svojima.“ Jasno je, uz sve nedaće koje prate poljoprivrednu proizvodnju, kao i mnogima i ovom proizvođaču vlasti su namakle više omči: grabežljivost banaka, nepostojanje kriterijuma za podršku, nesigurnost (ubijanje domaće proizvodnje uvozom: Crna Gora uvozi godišnje oko pola milijarde eura poljoprivrednih proizvoda i prehrambenih artikala) jer nema garantovanog otkupa.
Đorđije Rondović sa porodicom živi na svom imanju, uz teški rad i neizvjesnost, od poljoprivredne proizvodnje. Sakupljaju i gljive i šumsko voće. Ima svoju sušaru. Kilogram prvoklasnih suvih vrganja je 35 eura. Nedaleko, u samoposluzi, pakovanje od 50 gr (slabijeg kvaliteta) je 3,75 eura. Naravno, ako kupite u voljenom supermarketu, platićete i PDV. Tek, trostruko skuplje, uključiv razliku u kvalitetu. Budite konkurentni!“, reče bivši ministar, lepršavo, paperjasto.
I odobri uvoz svega i svačega (uključiv i bolest kvrgave kože krava, što je sad odgovornost opozicionog ministra poljoprivrede, naravno). Vratimo se malinama. Osim pazarnim danom, Đorđije dolazi još dva tri puta sedmično. Ima potvrdu da je registrovani poljoprivredni proizvođač, dakle da uredno plaća porez. Ovo ne znači da će dobiti ikakvu povoljnost. Recimo, turistima nudi prvoklasan proizvod, a dnevno treba da pređe preko 150 km. Nema hladnjače na pijaci. Komunalna taksa se, razumljivo, plaća, nezavisno od uslova za izlaganje robe. Pitam se da li i kako, Turistička organizacija CG promoviše to bogatstvo boja, ukusa i mirisa koje se ljeti nalazi po, najčešće neuslovnim, crnogorskim pijacama?
Ovdje slijedi priča (o stvarnom događaju) koju sam čula od poznatog savremenog crnogorskog mikologa, prof. Branislava Perića. U prepisci sa italijanskim kolegom, opisao je karakteristike gljive koju je proučavao i naveo nijansu žute boje kao „boja žumanceta kokošijeg jajeta“. Privremeno je došlo do nesporazuma, kasnije razjašnjenog. Italijanski kolega je mislio na blijedo žutu, a prof. Perić na žuto - naranžastu. Ne samo boja, već i ukus se razlikuju od toga da li je živina na slobodnom (nekada se govorilo - kokoši su pasle, tj. slobodno kljucale travu). Da ne upoređujemo ukus mesa tovljene i slobodno uzgajane stoke. Analogno je i u biljnoj proizvodnji - proizvod iz čistog okruženja, zdravog tla i vode ima ukus sa pečatom (tako reći sertifikatom) te prirode. A Vraneška dolina je još uvijek nepatvorena priroda. Kao i mnogi drugi djelovi Crne Gore. Još se sjećam ukusa šumskih malina koje smo brali tokom ljetnjeg raspusta kod dede Toma u Vergaševićima. Nije to samo ukus koji podsjeća na djetinjstvo i divna ljeta u Vraneškoj dolini. To je, kao što još mnogi od nas pamte, prava mjera - etalon ukusa maline i kao takvu je treba i predstaviti. Ali i dati podršku i zaštitu onima koji uzgajaju proizvode pravog ukusa.
Prije nekoliko godina sam donijela torbu jabuka iz Bijelog Polja. Kuća je zamirisala, a prijateljica koja je kasnije svratila, sa nostalgijom je rekla: „Već sam i zaboravila kako jabuke mirišu!“
Sjećate li se mirisa i ukusa šumskih malina? Maline Đorđija Rondovića iz Tomaševa su imale upravo taj miris i ukus. Taj proizvod je ne samo konkurentan, nego je poseban. Izvrstan. Ali, kako da prije nego što nešto pravo, plemenito, dobro i vrijedno nestane shvatimo pravi značaj toga? Ili nam je to Usud odredio da saznamo - tek kad izgubimo. Kao u znanoj poslovici: Imadosmo, ne znadosmo - izgubismo, poznadosmo.
Bonus video:
