Vijesti su tmurne. Zbog demarkacije sa Crnom Gorom, Kosovo je na rubu haosa. Opozicija i vlast samo što nisu “zaratile”. Javnost je ne samo zbunjena, već je i krajnje iznervirana novim političkim igrama, koje umjesto da pojasne situaciju, kao da su skrojene da još više komplikuju stvari.
Sa druge strane, Podgorica šalje Specijalne jedinice na granicu, kao da će već sjutra buknuti rat!
A na obje strane granice - koliko god sporna bila - ljudi se pitaju: što će biti sjutra, kad demarkacija (ne) bude ratifikovana u Prištini?!
No, prije nego što budemo pričali o tome šta će biti, red je da se prisjetimo šta je sve do sada bilo. I kako je bilo, i zašto je bilo!
* * * Prije više od godinu dana, 26 avgusta 2015. godine, u prijestonici Austrije, Beču (inače decenijama poznatom kao neformalni glavni grad Balkana), Kosovo i Crna Gora su potpisali dogovor o razgraničenju. Dokument, kojim se i formalno povlači linija razgraničenja između dvije države, potpisali su tadašnji ministri inostranih poslova Kosova i Crne Gore, Hašim Tači i Igor Lukšić, kao i ministri unutrašnjih poslova, Skender Hyseni i Raško Konjević. Dogovor o razgraničenju (ili demarkaciji) je politička neminovnost između dvije države. U slučaju demarkacije između Kosova i Crne Gore, Vlada u Prištini je cijelo vrijeme insistirala da se radi o utvrđivanju već postojeće granične linije, identične sa granicom između Kosova i Crne Gore još iz vrijemena Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, i njenog Ustava iz 1974. godine.
Ali, stanovnici iz okoline Peći počeli su da protestuju još prije potpisivanja sporazuma, govoreći da se demarkacijom sužava teritorija njihove opštine i Kosova za nekoliko hiljada hektara. Protivila se i opozicija, ali je vlast, računajući da ima komotnu parlamentarnu većinu, ta protivljenja ignorisala. Sporazum je potisan, dok je tadašnji ministar spoljnih poslova Kosova, sada predsjednik Tači, ležerno govorio da će “uskoro” biti potpisan i sporazum o demarkaciji sa Srbijom!
Svakako, Tačijeva riječ nije da ima neku težinu na Kosovu - ljudi još pamte da je 2010. godine rekao da će Kosovari za 15 mjeseci imati bezvizni režim u Šengen zoni, i eto, šest godina kasnije, ljudi još čekaju - ali je problem rastao što se više njegova ležernost kao zaraza širila u redovima vlasti i državnih institucija; svi, od premijera Isa Mustafe i njegovih ministara, pa sve do Državne komisije za razgraničenje, mjesecima su čekali da neko drugi ubijedi javnost da je demarkacija sa Crnom Gorom u redu. U međuvremenu smo imali suzavac u parlamentu, mirne i nasilne proteste, opozicioni bojkot parlamenta, institucionalnu blokadu i lomljenje stakla Vladine zgrade, ali je vlast ćuteći čekala da se situacija smiri, pa da onda parlamentarna većina završi posao.
U međuvremenu je, u veoma napetim uslovima, Tači izabran za predsjednika i njegova partija je dobila novog lidera u liku Kadri Veselija, sadašnjeg predsjednika parlamenta Kosova, inače širom Kosova poznatijeg kao šefa tajne Informative službe OVK, a posle rata Tačijeve Demokratske partije.
Onda je, negdje u junu, došao kranji rok da se ratifikuje sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom, koji je - u međuvremenu se saznalo od EU - između ostalog i uslov bez kojeg Kosovo ne može dobiti bezvizni režim sa zemljama Šengen zone.
Deset mjeseci ćutanja i ignorisanja javnosti su se pokazale fatalnim: ogromna većina građana Kosova je ubijeđena da je demarkacijom Kosovo izgubilo dio teritorije. Neki poslanici vladajuće koalicije su stali na stranu protivnika sporazuma, među njima i jedan stručnjak, profesor geografije Špejtim Bulići iz Demokratskog saveza premijera Mustafe, koji insistira da je demarkacijom Kosovo suženo za 8.000 hektara zemlje.
Pravnici, bivše diplomate i geografski stručnjaci su objavili stotine tekstova, pa čak i par knjiga, kojima obrazlažu gdje su i kako državni stručnjaci pogriješili u pregovorima sa Crnom Gorom. Nekih deset poslanika vladajuće koalicije se već nekoliko mjeseci protivi sporazumu, dok je ogromna većina civilnog društva, uključujući univerzitetske profesore, bivše diplomate i nekoliko nezavisnih intektualaca javno zahtijevala od Vlade da pokuša iznaći put kompromisa i da traži ponovne pregovore sa Podgoricom, kako bi se cijela stvar riješila bez još većih komplikacija.
Ali, sa druge strane, zapadne zemlje, uključujući SAD i EU, dale su podršku dogovoru, insistirajući da je sve u skladu sa starim kartama Kosova, prema kojima je i nezavisnost proglašena, a ranije je i jedna međunarodna komisija utvrdila da je dogovor o demarkaciji uredan i da Kosovo “ništa ne gubi”. Taj zapadni “vjetar u jedra” kosovske Vlade je izgleda podstakao (ili primorao) vlast da krene u kampanju za demarkaciju, pa je u posljednjih nekoliko sedmica neko svakodnevno govorio u prilog demarkaciji - predsjednik Tači i premijer Mustafa redovno, preko Fejsbuka, govore kako demarkacijom “Kosovo ne gubi ni pedalj zemlje”, a ako ona ne bude ratifikovana, “to će biti fatalno po Kosovo”. Tači je čak “izmislio” da će Kosovo biti izolovano od Vašingtona, ako se demarkcija ne izglasa. A Državna komisija, koja je pregovarala sa Podgoricom oko granice, skoro svakog dana se oglašava zvaničnim izjavama, koje ilustruje raznim mapama koje, prema njima, dokazuju, da Čakor, Bjeluha i ostale sporne tačke “nikada nisu bile dio Kosova”.
No, u svim tim polemikama, vlasti su nerijetko govorile gluposti; tako je jedan od državnih stručnjaka, braneći sporazum, rekao da Kosovo demarkacijom ne gubi ni milimetar zemlje, ali se Crna Gora proširuje!
Na kraju, javne diskusije, polemike i debate su došle prekasno da bi se iko predomislio; opozicija se i dalje protivi, koristeći (naravno) situaciju da na ovoj temi možda čak i sruši Vladu; Vlada je sve nervoznija - kruži već priča da je jedan visoki zapadni zvaničnik Tačiju i Mustafi poručio da demarkacija mora proći: ako vi to ne možete uraditi, ima ko može. Što prevedeno znači - ili demarkacija ili novi izbori!
Teška alternativa za vlast, naročito uzimajući u obzir da je kredibilitet Vlade na najnižem mogućem nivou zbog mnogih skandala, zloupotrebe vlasti i javnog novca, loše ekonomije, nezaposlenosti i visoke korupcije, čija je najbolja ilustracija došla u vidu prisluškivanih razgovora visokih zvaničnika sa vlasti (uključujući predsjednika Tačija i šefa parlamenta Veseljija) koje mediji objavljuju svakodnevno već tri sedmice i iz kojih se jasno vidi kako vlast postavlja svoje ljude na sve važnije pozicije, bez konkursa i sa ciljem da stavi pod kontrolu čitav državni aparat - od administracije i javnih kompanija, do policije, sudstva i nezavisnih agencija.
U ovakvim okolnostima, situacija je i bukvalno postala eksplozivna - misteriozne bombe i granate su posljednjih dana i sedmica bačene na zgradu parlamenta, javne Radio-televizijee Kosova i private kuće šefa Državne komisije za demarkaciju i direktora RTK. Policija sumnjiči opoziciju, dok ljudi sumnjaju i na samu vlast.
Svi se osjećaju nesigurno, a nikome nije sasvim jasno kako smo to stigli do ove tačke vrenja zbog demarkacije sa susjednom i prijateljskom državom, što je u svim mogućim scenarijima trebalo da bude jedan administrativno-tehnički proces, završen bez ikakvog problema.
* * *
Mnogi odgovori bi se mogli naći danas. Na ulicama Prištine, pokret Samoopredeljenje će od deset časova početi proteste protiv demarkacije. Uzimajući u obzir tenzije posljednjih dana (dva dana pred proteste policija je uhapsila 6 aktivista Samoopredeljenja pod sumnjom da stoje iza bombaškog napada na parlament, dok opozicija optužuje policiju za insceniranje) - nije isključeno da bude nasilja.
Sat i po kasnije, parlament bi treba lo da glasa o ratifikaciji sporazuma o razgraničenju sa Crnom Gorom. Ako se ništa bitno ne promijeni, Vlada nema potrebne glasove za ratifikaciju. Prošli put je, u posljednjem trenutku glasanje odloženo, jer glasanje o demarkaciji je u suštini postalo glasanje za ili protiv dvojca Tači-Mustafa. Ako demarkacija ne prođe, dalji opstanak ove Vlade nema smisla.
No, slična sudbina je izgleda izvjesna i ako se ratifikacija ponovo odloži, jer vremena više nema.
Zato je ovo, u stvari, dan D za Mustafinu Vladu i predsjednika Tačija. Ratifikacija demarkacije je njihova jedina nada. Ne zbog demarkacije. Već zbog njihove vlasti.
I zato sve ovo ima mnogo manje veze sa Crnom Gorom, no što se to nekome možda čini. Pa su i Specijalci na granici ne samo nepotrebni, već i neprimjereni.
Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu
Bonus video:
