Sjede na plaži Julije Cezar i Vendi. U vodu ulazi Viki Miljković, a Cezar kaže: „Vendi, vidi Viki“.
Teško da postoji vic koji može bolje da opiše situaciju u Budvi. Naizgled konfuzno i djelimično suludo. Ovogodišnji Grad Teatar Budva bio je trideseti po redu, i nije slučajno da se označava sa rimskim XXX, a da to danas korespondira sa oznakom za porno sadržaj. To je Budva, turbo folk i teatar.
Pod navalicom turbo-folka i pljeskavica stradao je i Stari grad Budva. Beton proždire Budvu i skoro nikoga nije briga ni za duh, ni za kulturu, pa čak ni za legate i zadužbine koje se dijele novopečenim graditeljima. Mogu se nazvati i skorojevićima, ali eto, da se ne uvrijede neka budu graditelji.
Glumci se žale jer ne mogu da igraju od buke, a ipak, kafići uspijevaju da dobiju dozvole i neki se vode i kao noćni klubovi što im omogućava da budu glasni do kasno u noć. To znači da je za gradske vlasti i državu kultura samo običan i nužan dekor. Njih briga za predstave, Kralja Lira i Cezara, njih interesuje profit. Nije to ništa novo i ništa čudno, ali jeste ravnodušnost građana, pa čak i kulturnih djelatnika koji olako izgovaraju da festival treba jednostavno ugasiti.
To bi značilo da su pobijedile one druge sile. Bio bi to krah kulture, jer ipak, Grad Teatar mora da postoji, ne samo zato da bi glumci iz regiona mogli da tezgare ljeti, to je kratkovidost, već ipak je riječ o kulturi, i ako nju ne branimo, nemamo ništa drugo.
Ljudi iz organizacije Grad Teatra Budva svake godine vode velike borbe, i ko tome nije svjedočio ne zna što znači u uslovima koje nudi sezona u Budvi organizovati književne večeri, koncerte i predstave.
Možda je jedino što im preostaje u državi koja je gluva kad treba izdvojiti novac za kulturu, da radikalizuju svoj rad. Možda ne bi loše bilo proglasiti Stari grad slobodnom teritorijom za vrijeme trajanja Grad Teatra. Iako svjesni da se u gradu živi, treba samo zamisliti kako bi izgledale predstave da se isključi struja u cijelom Starom Gradu za vrijeme izvođenja, i kako bi grad bio osvijetljen fenjerima i bakljama. Kakav bi to Kralj Lir bio.
Procvjetao bi Grad Teatar ako bi sav novac koji je pokraden iz budžeta, koji su bivši gradonačelnici i njihovi patroni stavili u svoje džepove, kad bi te sume država preusmjerila u kulturu. Pokušajmo zamisliti taj Grad Teatar XXXI.
Gostoprimstvo organizatora prema gostima i njihov profesionalan odnos za sad je na neki način nadomjestio probleme sa kojima se susreće Grad Teatar Budva. Ne treba im otežavati posao prostim zaključkom da je nešto najlakše ugasiti. Treba se boriti, Budva može da postane simbol borbe protiv prostote i navalice neukusa. Neka bude borba neprestana, jer je to i suština festivala. Kultura jeste postala gerilska djelatnost svugdje u svijetu, pa i kod nas.
Ako je država gluva da bolje podrži nekoliko značajnih festivala koje imamo, treba na nju galamiti isto onako kako sa zvučnika vrište turbo folk dive za vrijeme trajanja predstava u Budvi. Ne smije se pristati na to da Budva Grad Teatar postane samo sjećanje na doba kad su glumci i književnici iz cijelog regiona dolazili ljeti u Budvi i činili grad lijepim.
Bonus video:
