Sunčan dan kao i svaki drugi. Po tome je argentinski grad Tandil poznat, po vrućini koja ti skraćuje oscilacije u disanju, uz suvi vazduh i rijeke, spas za sve u mjestu... Žuta trava koja jedva čeka da neki šmeker baci ćik i zapali pola livade i parking koji je tamo gdje si ti naumio da on bude, pa makar i zagradio pola naselja ... Pa, kao nikada pronađeni brat Podgorice.
Sunčan dan kao i svaki drugi, svaki kao rađen na istom kalupu. Vižljast i krakat dječak ide ulicom i razmišlja kako da postane šampion dok briše znoj sa čela.
Imao je opciju ljubavi prema fudbalu i opciju znanja i talenta prema tenisu, šta da radi, gdje da se da... Zamišljao je kako mu kliče čitava nacija dok je obavijen argentinskom zastavom...
- Huane! 'Ajmo, buđenje! Huane? Huane Martine Del Potro, sada!
Oči vicešampiona Olimpijskih igara polako su se otvorile samo dan nakon što je napravio slalom kroz teniski žrijeb, a onda na kraju junački poražen od Endija Mareja u borbi za zlatnu medalju. Ovo je java, pomislio je.
Probudio ga je kolega iz olimpijske ekipe Argentine, da proslave medalju koju je osvojio.
- 'Ajmo šampione, zaslužio si piće, ali ti častiš!
Delpo je shvatio da se kroz san vratio u djetinjstvo, da mu je samo nekoliko trenutaka kasnije bilo jasno da je, posle velikih uspona i padova, ponovo u samom vrhu tenisa - skromno je reći zasluženo.
Dok Delpo ispija piće i odmara u Riju, priča koja stoji iza njega veoma je zanimljiva, tako da ćemo ga na nekoliko minuta ostaviti da se osvježi posle burnog sna i preteške kampanje kroz olimpijski turnir.
Tandil je grad južno od Buenos Ajresa, mjesto poznato po velikom broju sportista koji su postali znani čitavom svijetu.
Od Maura Kamoranezija, preko Huana Monaka i Marijana Pernije, do sada već slavnog Huana Martina Del Potra.
Delpov otac Danijel je u mladosti bio poluprofesionalni ragbista, ali i veterinar, dok je majka Patrisija predavala u lokalnoj školi. Imao je dvije sestre, ali jedna je izgubila život u saobraćajnoj nesreći kada joj je bilo samo osam godina. Teniski talenat otkriven je već sa osam godina kada je njegov sadašnji menadžer, koji ima veliki udio u njegovoj karijeri, Ugo Kolombini ušao u "projekat vjetrenjače".
Do 14. godine već je važio za jednu od najvećih nada argentinskog tenisa, a svim znalcima "bijelog sporta" jasno je koliko ta zemlja gleda na uspjehe na tom polju.
Tada je imao kosu sličnu onoj koju David Ferer preferira upravo sada. Najbolje je to zapamtio, u to vrijeme nekih 20 centimetara viši, Marin Čilić kojem je Huan Martin očitao lekciju na Oranž Boulu.
Sada, sa 198 centimetara i forhendom kojeg se svi plaše, Del Potro ima strah samo od jednog - povrede.
Eksplozija dobre igre Argentinca desila se te famozne 2009. godine kada je bilo pitanje vremena kada će pojačati samo za još jednu brzinu i dostići Novaka, Rafu i Rodžera.
Novo čudo sa još dječijom facom, na startu sezone, stiglo je do četvrtfinala Australijan opena. Žrijeb mu je davao sve "velike momke", a on ih je pretvarao u novčiće i lak plijen.
Prvo Mišu Zvereva, a potom Florijana Majera, Žila Milera i Marina Čilića. Iscrpljen, nije mogao protiv Rodžera Federera koji je kasnije izgubio u finalu.
Na Rolan Garosu iste, 2009. goine, ponovo Rodžer Federer stavlja "stop", ovoga puta u polufinalu, ali treća sreća je bila za Rođu nesreća.
US open i prvi Grend slem u rukama dobroćudnog džina. Lavovska bitka, pet setova i na kraju trijumf koji je Delpu konačno dao potpis i pečat na njegov talenat i trud svih prethodnih godina.
Jedna po jedna, došlo se i do 18 titula. Sve jači i sve bolji, uz povrede koje su ga sputavale u snovima, i uspjele su u velikoj mjeri.
Neke navike nikada nije mogao da izbije iz glave, kao na primer da spava sa svojim medom Bokom kojeg ima od četvrte godine.
Jasno je da je medi dao ime po svom omiljenom klubu, Boki Juniors koji gleda kad god ima vremena za to.
Elem, 2012. godine i novi bljesak. Dolazak do borbe za bronzanu medalju gdje pada Novak Đoković. Odličje i novi vjetar u leđa.
Delpo i Novak su veliki prijatelji i stiče se utisak kada jedan drugog pobijeda da im je mnogo žao, kao da bi u tenisu uveli neriješeni ishod ako je to moguće.
Upravo se to desilo i 2016. godine u Riju. Đoković je znao šta je dobio u prvom kolu i da će biti sve, samo ne nimalo lako.
Argentinca je u dva navrata mučio zglob, a poslednje dvije godine se povlačio nekoliko puta sa turnira samo zbog povrede koju je nazvao "đavolja" pošto je poznato da je veliki vjernik i da u tome nalazi mir.
Pripremao se na manjim turnirama, došao na veliku scenu i napravio najveće iznenađenje koje su Olimpijske igre u Riju vidjele. Ne zato što je on bio veliki autsajder, nego zato što je Đoković bio mašina predodređena za zlato na koju se najveći kockari ne bi kladili zbog male kvote.
I desilo se. To je bio momenat povratka. To je bio trenutak istinske sreće za tenis. Veća sreća od te ne postoji, a i da postoji, ogledala bi se u povratku Robina Soderlinga.
Oči pune suza i na jednoj i na drugoj strani. Sa psihološkog aspekta, Delpov plač je bio nešto najčistije i najrealnije u tom trenutku. Čak i gledaocima je buka zaglušila sve, samo su se vidjele njegove crvene oči, ruka preko čela i nevjera.
Oni "sloumoušn" trenuci su imali smisla i pojačavali su efekat, a novinari u loži su u tim momentima zasigurno imali ponašanje Džonija Depa u filmu "Paranoja u Las Vegasu" kada stoji u onoj prašini i pokušava nešto da zapiše.
Nije bilo moguće stati posle pobjede nad Novakom, svi su padali, bez premca, pa i Rafael Nadal, ali Endi se na kraju izvukao. IZVUKAO.
Prvi put u životu sam onu otrcanu frazu "srebro sija zlatnim sjajem" mogao da pripišem nekome, jer sam znao da se ta rečenica u najboljem ogleda kroz ono što je Delpo radio, ne samo na ovom turniru, već u cijeloj karijeri.
Biti tu u eri četiri vanzemaljska i vanserijska igrača i imati 29 odsto uspješnojsti (pobjeda) protiv pomenute četvorke, ne zaslužuje pohvalu, nego naklon.
Evo ga, Delpo je završio svoje piće i spreman je za nove izazove, pogotovo onaj najveći na US openu, tako da ćemo ostaviti da sada da ode na zalsuženu, kratku pauzu.
Sunčan dan kao i svaki drugi. Po tome je argentinski grad Tandil poznat, po vrućini koja ti skraćuje oscilacije u disanju, uz suvi vazduh i rijeke, spas za sve u mjestu...
Sunčan dan kao i svaki drugi, svaki kao rađen na istom kalupu. Vižljast i krakat dječak ide ulicom i razmišlja kako da postane šampion dok briše znoj sa čela.
Mnogo godina kasnije, grad sija u bojama Olimpijskog srebra zbog tog dječaka… I cijela Argentina.
Bonus video:
