Na proljeće 1980. ekipa iz kvarta pričala je samo o dvije stvari: Olimpijadi u Moskvi koja se primicala i bolesti druga Tita, koja je već mjesecima odmicala... Bilo je to neobično – svi su znali što se dešava, ali niko nije smio to ni da pomisli. Toliko je do tada, riječ je o ocvaloj fazi yu socijalizma, već ponovljeno da je „najveći sin naših naroda i narodnosti“ besmrtan, da su već mnogi na neki način bili spremni i da povjeruju u to.
Tadašnji četrnaestogodišnjaci iz kvartova oko danas nepostojećeg kina Kultura nisu imali tih dilema. Znali smo da će – umrijeti, ali to nismo govorili odraslima, kao da postoji opasnost da nas – prijave. Negdje i Nekome. Sistem je bio mitska kategorija, Sistem smo doživljavali kao stvar odraslih, a vjerovali smo, na neki nejasan način, da biti odrastao znači biti korumpiran.
Odrasli su svake noći pratili početak dnevnika. U sakralnoj tišini. Dnevnik je počinjao dnevnim saopštenjem Konzilijuma ljekara Kliničkog centra u Ljubljani gdje je maršal ležao svoje posljednje mjesece.
Neko je ispričao vic. „Sve se završava kad čujemo saopštenje – Konzilijum ljekara je umro. U potpisu – drug Tito.“
Moj drug iz odjeljenja Žarko, kasnije će postati jedan od najvećih košarkaša epohe, u povjerenju mi kaže, dok se muvamo pored tada zamandaljenih kuća bočno od kina, gdje će kasnije, dolaskom kapitalizma, nići nekoliko pristojnih konoba i restorana... „Čuo sam roditelje kako pričaju. Izgleda da ćemo, kad Tito umre, živjeti na tačkice...“
„A što su to tačkice?“, pitam ga. „Ne znam“, kaže on, „...ali ne zvuči nimalo dobro...“
Ali, nisu nam tačkice bile glavna briga. Iako možda zvuči nevjerovatno. Najveća briga – o kojoj se doduše moglo pričati samo u najužem krugu, među povjerljivima – što se odnosilo još i na Gilespija, Čeda, Labuda, Gorana, Branka – bila je kad će umrijeti?
„Samo da preživi Olimpijadu“, ponavljali smo kao mantru. „Ili da umre bar dva mjeseca prije“, uvijek bih dodao, zbog preciznosti i onaj dio koji se neki nisu usuđivali da izgovore.
Jer, znali smo, umre li u nevrijeme, ništa od tv prenosa sa Olimpijade. Biće gomila dana žalosti, klasična muzika na tv, ništa od sporta... A vjerovali smo u naše košarkaše, ne dolaze Ameri, bila je to istorijska prilika za zlatnu medalju.
Uprkos medijskim tehnologijama koje omogućavaju nevjerovatno cjelovitiji uvid u događaje, upkos ekstazi digitalne civilizacije i reklamne histerije, nisam siguran da današnji četrnaestogodišnjaci shvataju kako je to veličanstveno dešavanje bilo nama ondašnjima. Tačno je da živimo doba koje je sve devalviralo. Možda će to – devalvacija – jednom biti ključna riječ za objašnjavanje naše epohe, doba koje je razvijalo načine da se nešto kaže toliko da je na kraju postalo potpuno nevažno što se kaže.
Medijska civilizacija ne trpi iščekivanje. Ta riječ je posljednji put zbilja bila važna u XVIII vijeku, „tom veličanstvenom dobu ekscentrika“ (I.Kalvino). Napravljena su silna takmičenja kojima je potreba televizije za događajima – jednom u četiri godine nije nimelao televizijska logika – dala značaj veći no što im stvarno pripada. Prenose se desetine liga, stotine utakmica mjesečno, u svakom trenutku nešto glumi Važnost. To je naše doba – beskrajno umnožavanje ničega/nečega.
Ipak, uprkos svim napomenama, nije lako dočarati što je događaj kakav je Olimpijada značio u ono vremja. Kada su događanja bila tako oskudna da si mogao reći da se nešto desilo dva dana poslije četvrtfinala Kupa šampiona, Zvezda – Bajern (3:2), recimo, pa da svi oko tebe graknu tačan datum.
***
U nedjelju, 4. maja te, 1980. godine, kvartovska ekipa nikako da se pokupi i ode kući. U dvorištu škole Branko Božović (današnja Muzička škola) igramo, uprkos sutonu koji naliježe na još jednu dosadnu nedjelju. Mi idemo u drugu školu, nedaleko odatle, ali porodica koja čuva dvorište (i tu živi) bila je voljna da trpi dječake iz okolnih zgrada i više nego što mi danas izgleda uobičajeno. I zahvalan sam im na tome – zbog mnogo vrhunskih basketa koje smo odigrali na neprijatno visokim koševima u tom dvorištu.
Sjećam se i fudbalskih dvoboja protiv ekipe iz Vatrogasne, koji su se završavali tako što poraženi nose pobjednike dvije dužine terena uz ponižavajuće poklike i ritanje na nejakim dječačkim leđima. Naše igre su katkad bile vrlo surove, ali mi to nismo primjećivali, nama to nije tako izgledalo. Ali, danas, da vidim svoje sinove da igraju „trulih kobila“ ili „zunkalice“, neprijatno bih se lecnuo. I zabrinuo. Tada, kažem, to nama nije izgledalo kao nešto strašno...
Pred odlazak kućama, umorni i gladni, ipak, odlučujemo da odigramo još jednu partiju „kockica“. Koje smo igrali sa teškom košarkaškom loptom. I u – „strijeljanje“. Što će reći – ko prvi „zaradi“ šest negativnih poena mora da se namjesti, sagnute glave i leđima okrenut uz stativu rukometnog gola, a ostali, sa šest metara šutiraju košarkašku loptu u njega. Poslije pogotka neko bi obavezno uskliknuo „Pošto bubrezi“, a to objašnjava kako su pogotci bili surovi. Srećom, nisu bili i obavezni. Bili smo surovi, ali, na sreću, ne i precizni.
Obično sam bio dobar u „kockicama“, rijetko sam „strijeljan“. Ali, te noći – nije išlo. Kada sam dobio i šesti negativni poen, čekalo me je „strijeljanje“. Loša vidljivost nije smetala dok su me drugovo zadirkivali zbog onoga što me čeka. Ne mogu reći da sam se osjećao kao Lorka, ali, sjećam se da sam krenuo prema stativi rukometnog gola misleći da mi pripada ono što se ne može izbjeći. Ali, neko me je ipak spasio surove kazne.
Odjednom smo čuli uplakani glas teta Mileve, gospođe koja je čuvala dvorište. Mahala je rukom, pokazujući da idemo kući i uplakano ponavljala: „Đeco, ajte kući, umro je Tito! Ajte kući, umro je Tito!“ U prvi mah sam pomislio da me to ipak neće spasiti, ali, moji drugovi više nisu insistirali... Odjurili su kućama, bez pozdrava, uplašeni.
Moj brat i ja smo lagano krenuli prema našoj zgradi. Nismo plakali ili lupali gluposti. Ćutali smo. Pomislio sam da me je, sviđalo se to meni ili ne, Tito spasio strijeljanja. I da je to možda bilo posljednje dobro djelo Josipa Broza. I, najvažnije – da ćemo gledati Olimpijske igre kako treba, bez ikakvih posmrtnih rituala i partijskih komemorativnih sjednica.
***
Jugoslavija je, predvođena Ćosićem i Dalipagićem, osvojila zlato u Moskvi. I budući da je Tito umro na vrijeme, svi smo uživali u prenosima sa Olimpijade.
Posljednjeg dana atletskih nadmetanja gledali smo kako Gerd Vesing preskače 2.36, i slušali istočnonjemačku himnu (Auferstanden aus Ruinen, Iz ruševina rođena), koja je toga ljeta, u Moskvi, bila najveći hit.
Nema više ni SFRJ ni DDR. Današnji diktatori nisu voljeni kao „doživotni“ Broz, ali su, izgleda uporni u pokušaju da i oni budu „doživotni“.
Oni četranestogodišnjaci koji su drhtali hoće li gledati Olimpijadu, danas su pedesetogodišnjaci i vjerovatno pomno prate prenose iz Brazila. I ne bih se smio zakleti da pred nekim stvarima nisu jednako zbunjeni kao onda.
Ipak, svih ovih godina, ne samo kad sa primiče Olimpijada ili kad se neđem na kakvom javnom medijskom „strijeljanju“, sjetim se, uvijek sa osmjehom, posljednjeg dobrog djela građanina Josipa Broza.
Bonus video:
