Otvoreno pismo dr Dragana Hajdukovića je njegova najnovja intervencija u predizbornoj kampanji. Ono je legitimni izraz njegovog političkog ubjeđenja i njegove vizije crnogorske budućnosti. Bazirano je na nadi da politički subjekti mogu i žele da prevaziđu međusobne ideološke različitosti i političke razmirice, kako bi poslali DPS u političku penziju.
Ne želeći da dovodim u pitanje iskrenost uvjerenja dr Hajdukovića, moram se osvrnuti na nekoliko elemenata u njegovom otvorenom pismu koji odaju instrumentalizovanost i nedostatak iskrenosti prema crnogorskoj javnosti kojoj se on, u krajnjoj liniji, obraća.
Svoju intervenciju dr Hajduković započinje iz patriotskog rova koji mu se čini sugurnim, i ankeriše je u diskurs o “brizi za Crnu Goru.” Time, svakoga ko bi se mogao kritički odnositi prema njegovom pozivu (uključujući i potpisnika ovih redova) dr Hajduković, poput Mila Đukanovića i DPS-a, unaprijed smješta u kategoriju neprijatelja države Crne Gore. Želio bih da podsjetim uvaženog dr Hajdukovića da ovakvo povlačenje linije razdvajanja na patriote i izdajnike najviše govori o osobi koja takvu liniju povlači, i o utočištu koje ona traži.
Hajdukovićev poziv opoziciji i podrška koju daje kompromitovanim političkim i parapolitičkim strukturama (SDP, DEMOS, URA) zvuče isprazno, jer on ćuti o tome da su tri člana njegove šestorke ušla u vladu Mila Đukanovića i time privremeno stabilizovali apsolutizam DPS-a. Valja podsjetiti da je Đukanović birao tzv. opozicione ministre i prekratio preganjanje trojke o tome ko će koju fotelju zauzeti. Autor takođe ćuti i o žudnji ostalih pripadnika ove grupacije da se, čim se za to ukaže prilika, bace u topli i snažni zagrljaj Mila Đukanovića. Dr Hajduković, gle čuda, ipak vjeruje da ove grupacije mogu biti kreatori smjene vladjuće kleptokratije u Crnoj Gori?!
Istovremeno, dr Hajduković ćuti o dugogodišnjoj kolaboraciji SDP-a (u svim svojim inkarnacijama) u pljačkanju Crne Gore, te pljačku pominje samo u kontekstu priče o DPS-u, kao da ostali koalicioni partneri (SDP i stranke manjinskih naroda koje su podržavale i podržavaju DPS) nijesu omastili poslovične brkove. Bilo bi korisno kada bi se uvaženi dr Hajduković kritički osvrnuo i na ovu problematiku.
Osim toga, autor ovog pisma ne troši mnogo mastila na DF, već svoj fokus održava na zadatoj temi: pružiti podršku Miodragu Lekiću i njegovom DEMOS-u, i pozicionirati ih u centar političkih dešavanja kao ključni faktor bez kojega nijesu moguće promjene u Crnoj Gori. U ovoj tački blijedi utisak o iskrenosti autora, a prevladava utisak o instrumentalizaciji.
Stoga ne čudi da dr Hajduković izražava veliku rezervu prema aferi “Snimak”, fantom biračima, i nepovjerenju u legitimnost izbornog procesa. On izbornu krađu stavlja pod navodnike (!) iako se radi o kvalitetno dokumentovanom problemu. Pošto je ova informacija sada javna, podsjetiću uvaženog profesora da sam ja jedan od desetina hiljada stanovnijka Crne Gore čiji je identitet ukraden zarad izbornih krađa DPS-a. Iako od 1992. godine ne živim i ne glasam u Crnoj Gori, moje ime se još uvijek nalazi u biračkom spisku u Budvi.
Vjerujem da marginalizacijom dokazane izborne krađe dr Hajduković nastoji opravdati nepostojanje rezultata tzv. vlade izbornog povjerenja i činjenicu da se ona bavila svime osim onim za što je (ako vjerujemo zvaničnoj verziji) napravljena. On nastoji opravdati činjenicu da je tzv. trojka dala podršku vladi Mila Đukanovića i time postala dio problema, a ne dio rješenja.
Umjesto da govori o izbornim krađama i kolaboraciji koalicionih partnera DPS-a na tome, autor prebacuje fokus na neke nove koalicije koje zagovara Miodrag Lekić. U ovoj tački se savim gubi kredibilitet autora pisma, jer postaje jasno da je on usvojio još jednu od strategija DPS-a: promjena teme kao model manipulacije javnosti u predizbornoj kampanji.
Bonus video:
