Postoje dva čovjeka, sad žive u selu iznad Podgorice, asfalta tačno četrdeset kilometara od centra grada, iako oni vole da kažu da je udaljenost vazdušnom linijom tačno dvadeset kilometara, iako nisu ptice da to premjere tako lako.
Porodica ih je napustila, iako porodica tvrdi da su oni napustili njih. Sjede tako kući, ili u kafani, i raspravljaju ko od njih dvojice više voli to selo. Rasprave su žestoke i idu u nedogled. Ponavljaju se skoro svakih par dana. Ko više voli to mjesto i kojim žarom, argumenata nikad dosta, i nikad dovoljno suludih razloga. Međutim, nikad ni jedan ni drugi nisu popravili put, napisali molbu opštini za rasvjetu, vodovod ili ne daj Bože kanalizaciju.
Smrde tako, često i bukvalno, u tom selu se smucaju i tvrde da ga vole svim srcem, da mu se daju do kraja. Njihov domet je da broje automobile koji prođu i prate dimnjake na kućama kad je ko stigao i koliko se zadržao. To što su se povukli prije nekoliko godina iz Podgorice u kuće u kojima su odrasli, oni misle da to nešto selu znači, da su doprinijeli svojim prisustvom i da su ključni faktor razvoja tog mjesta. Ubrajaju sebe u turističku ponudu.
Oni sve znaju, oni vole, iako nikad kamen sa puta sklonili nisu, nikad počistili snijeg i nikad suštiniski doprinijeli mjestu, ali su lokal patriote na visini zadatka, jer, eto, oni, vole beskrajno.
Dobro bi bilo da Hajduković izmisli u slobodno vrijeme i mjerač ljubavi prema Crnoj Gori, da se taj uređaj iskoristi 600.000 puta i da odmorimo od patriota. Da se upiše svakome u ličnu kartu određeni stepen ljubavi prema Crnoj Gori, da taj koeficient piše pored imena na facebook ili twitter profilu, da se zna ko je ko i koliko ko treba od države da prima, a naročito prema kome treba partija i vlada da budu blagonaklone pred izbore.
Sve je u riječima, i zato treba umjesto Gorskog vijenca čitati saoštenja CKM kao crnogorsku Bibliju, jer tu se krije suština našeg društva. Tu je pravi kancer-patriotizam koji se širi tlom naše ljubljene Crne Gore.
Navijati se mora, i to je lijepo. Fino je kad srce zaigra dok preko ekrana pratimo reprezentativce koji pjevaju himnu i predstavljaju zemlju. To što su jedva skrpili da kupe pristojne trenerke, to ljubavnici ministra o rep.
Ali, Crna Gora Naj Nama Bolja. Konačno imamo slogan za tetoviranje, umjesto Ostroga, Vasilije da oprosti.
U tih par riječi sabijena je naša sudbina, zadovoljština i samozadovoljština. Ograničenost i klaustrofobija, hermetičnost i otuđenost, grč. Crna Gora Naj Nama Bolja. Greška, zamjena teza, riječi i pravopis, prije svega naša najskuplja riječ, „rječnik“.
Mi smo Crnogorci, najjači smo najjači, niko o nama pojma nema, a mi smo najbolji na svijet’, najplemenitiji, najduhovitiji, najcrnji. Dođite na Cetinje koje čeka žičaru, i propada dan za danom, ali patriotizma ne manjka, naročito kad se glasa. Dođite u Crnu Goru da vam objasnimo ko smo mi i koliko volimo svoju hiljadugodišnju državu što nam je otkupiše biznismeni i partijaši prije desetak godina. Džepna država jednog čovjeka. Mi volimo Crnu Goru. Crna Gora
Nama Naj Bolja. U džep da je stavi jedan čovjek. Oj-ha-oj-ha-ha-ha!
Bonus video:
