Imam rodbinu u koja živi u Njemačkoj već duži niz godina. Još od prije rata. Sjećam se kako su me za vrijeme bombardovanja često zvali da pitaju kako smo. Bili su iskreno zabrinuti za nas. Nijesam vjerovao da će doći vrijeme i da ću doživjeti da i ja okrenem njihov telefonski broj u Minhenu da ih pitam kako su, je li sve mirno tamo kod njih. Da li mogu slobodno izaći na ulice.
Nijesam zlurad niti maliciozan pa da im kažem promijenile su se uloge, da vidite kako je nekada bilo nama kada smo živjeli u strahu. Daleko od toga, žao mi je ljudi koji trpe teror, ma gdje bili i ma kako se zvali. Žrtva je žrtva i svačija tuga je velika i duboka kao Vasiona.
Moja prva asocijacija na sav taj teror, nasilje i žrtve koje su se nekada dešavale nama na ovim prostorima, a danas se dešavaju cijelom kontinentu, sasvim je drugačija. I nema veze sa bombama i ubistvima. Moja asocijacija ima veze sa jednim bolesnim psom lutalicom. Naime, tog psa, bolesnog, jadnog i gladnog, danima sam srijetao pored puta dok sam išao na posao. Odvraćao sam pogled od njega pomiješanih osjećanja - žalosti i gađenja. Pitao sam se kako ne crkne? Od gladi i bolesti. I onda sam jednog jutra vidio plavog golfa dvojku kako se zaustavlja pored psa. Iz automobila je izašao moj komšija. Čučnuo je pored psa i dao mu pripremljenu činiju hrane. Psa je hranio moj komšija, ćutke ga milujući po glavi! Moj ćutljivi komšija nikome o tome nije kazivao, smatrajući, valjda, da je to obična stvar. On je pomagao psu da preživi. On je jedini primijetio da taj pas ima lijepe oči. I znate šta? Moj komšija me je postidio. Dok sam se ja gadio i žalio psa, on mu je pomagao. Dobri ljudi prirodno pomažu drugima u nevolji i vide u njima samo ono dobro. Moj komšija je bolji čovjek od mene. Nije me to sramota da kažem.
Nijesam ovo napisao tek onako. Ovo je parabola koja opisuje sadašnje stanje našeg duha. Svi prolazimo a niko da se zaustavi makar da pita nevoljnike - halo, kako ste vi tamo, treba li vam pomoć? Živimo u grču i strahu jedni od drugih . Teror i žrtve su posljedica tog i takvog odnosa koji je zapravo počeo trkom za profitom. Zarad profita i uspjeha u životu, kapitalisti su nas naučili da gazimo sve pred sobom. Sva sredstva su dozvoljena ako će nam to donijeti i mrvicu udobnijeg života. Kao logičnu posljedicu imamo teror i žrtve na jednoj strani i beznađe običnih ljudi u svakodnevnom životu na drugoj. Zbog toga je važna moja priča. I ovakvi primjeri. Jedini naš spas leži u drugim dobrim ljudima. Samo će oni poznati naše dobro. Naš spas je pobuna dobrih ljudi. Autor je predsjednik podgoričkog odbora Sindikata prosvjete
Bonus video:
