Informativna služba Srpske napredne stranke, kojom gazduje Aleksandar Vučić, organizovala je u galeriji Progres, u centru Beograda, izložbu pod imenom „Necenzurisane laži“. Izložba je ista kao i predstava koja je organizovana u Podgorici pod imenom „Riječ, slika, neprijatelj“. Razlika je što je premijera u Beogradu obogaćena monitorima i video „radovima“.
I jedna i druga predstava, odnosno izložba, služe da se označe neprijatelji režima, da budu detektovani kao neprijatelji države. Riječ je o istom principu, isječci iz novina uveličani i prezentovani na zidu, a na monitorima u lupu se vrte najave novinara u kojima se pominje Premijer. Tu su svi kritičari vlasti, od Draže Petrovića, Koraksa, Somborca, Zorana Kesića, Marka Vidojkovića, Dušana Petričića, Slobodana Georgijeva, sve do naslovnica NIN-a, Vremena, Danasa i ostalih medija koji pišu objektivno i zagovaraju pluralizam, a ne jednoumlje. Svi su propisno označeni.
Javnost je ustala i kritikuje izložbu, pišu se ozbiljni tekstovi, a izložba se čak banalizuje do te mjere da se urednik NIN-a Milan Ćulibrk fotografisao na izložbi pored uramljene naslovnice NIN-a koja je bila posvećena Aleksandru Vučiću. Vlast im kontrira nevješto, poput Maje Gojković, članice SNS-a koja se usuđuje da izložbu okarakteriše kao konceptualnu umjetnost i uporedi je sa radovima Marine Abramović.
Interesantno je da je u Crnoj Gori posao oko izložbe „Riječ, slika, neprijatelj“ bio prepušten nevladinoj organizaciji Bebe Popovića, a da su članovi te NVO ubrzo napredovali i pobrali ministarske, savjetničke pa čak i funkcije dekana državnih fakulteta. Karijere ištu podanost i poslušnost, u kombinaciji sa bezobrazlukom, u smislu bez-obraza.
Od te izložbe, kontraški mediji u Crnoj Gori su okarakterisani kao anti-crnogorski i opozicioni, i sistematski se uništavaju na mnogo direktnih i indirektnih načina. Uglavnom, po pravilu da cilj vlasti opravdava i nezakonita sredstva.
Predstavu-izložbu „Riječ, slika, neprijatelj“ javnost u Crnoj Gori nije shvatila ozbiljno na vrijeme, i tek će da bere plodove uništavanja i urušavanja slobodnih medija. Crna Gora je država u kojoj građanin koji trpi nepravdu ne govori: „Idem u sud“, već kaže: „Idem u novine“. Kad se novine uguše, i kad ne bude povjerenja u korumpirano sudstvo i policiju, građanin će se opet vratiti na nivo plemenske svijesti i opcija će biti da preuzima pravdu u svoje ruke. Vlast polako vraća građanina u rezonovanje iz doba krvne osvete, koje tinja u Crnoj Gori i lako ga je rasplamsati, a teško ugasiti i izolovati.
Zato je bitna reakcija javnosti u Beogradu, gdje ipak i dalje ima javnih ličnosti koje su spremne da svoj integritet i ugled stave ispred svoga stomaka, dok su intelektualci u Crnoj Gori spremni da žmure na jedno oko dok im se deblja buđelar i drob. U Crnoj Gori se intelektualcu isplati da ćuti. Pametno prećutati, to je glavna parola. Ćutanje i prećutkivanje ima cijenu u eurima. Za označavanje nepodobnih po volji vlasti, sljeduje funkcija. Montenegro zove tebe.
Bonus video:
