Poslije svakog terorističkog akta sa zgražavnjem se ponavlja da - Evropa više nikada neće biti ista i da će morati naučiti da živi u sjenci nepredvidivih udara masovnih ubistava. Ljudski um je paralisan kada razmišlja o destrukciji što je posebno izraženo kada pojedinac odvede u smrt desetine ljudi za nekoliko minuta.
Teško je razmišljati, bilo da se čovjek stavlja u poziciju nastradalog slučajnog prolaznika a kamoli da pokuša razumjeti motive ubice. Čovjek se identifikuje sa žrtvom zatečenom u svom okruženju gdje se osjeća sigurno, tu se agora javnog prostora i susreta - koncert, šetnja i čekanje prevoza, pretvaraju u poligon strave. Ubica obezličava pojedinca pretvarajući ga u dio mase smrti, dok sebe uzdiže u „morbidnog super stara“, što je u Nici pokazao selfi ubice pred zločin i najavu da će se tek čuti za njega.
Psihološka autopsija nudi obilje podataka ali nikada konačan odgovor na elementarno pitanje - zašto? Hajdeger je sažeo - nijedna epoha nije mogla tako brzo i lako da dođe do saznanja o čovjeku, ali nijedna epoha nije shvatala tako malo šta je čovjek. Nikada čovjek nije bio toliko veliki problem kao u našoj epohi.
Razumijevanje fenomena masovog (samo)ubice podrazumijeva analizu biografskih podataka, kulturološke i religijske aspekte u potrazi za odgovorom - kako i kada dolazi do odluke da se ode u smrt i sa sobom odvede što više ljudi, da li je ubica bolovao od neke psihijatrijske bolesti, da li osoba koja planirano ubija mora biti nužno shvaćena mentalno poremećena, bez obzira da li zadovoljava kriterijume za postavljanje neke psihijatrijske dijagnoze? Pitanja se gomilaju i mogu odvesti do metafizičkih pitanja o prirodi ubijanja, ka onome što je Frojd nazvao nagon smrti.
U posljednjem slučaju ubice iz Nice, Muhameda Bulela, za kratko vrijeme je isplivao čitav niz podataka iz života koji se odnose na njegovo neuravnotežno ponašanje i psihičke probleme. U medijima se skoro kompletirala istorija bolesti. Novinarka BBC-a je poslije napada posjetila Bulelovog psihijatra u Tunisu, dr Chamseddine Hamouda, koji ga je pregledao prije nekoliko godina kada je ovaj posljednji put posjetio rodni grad Msaken.
Saznajemo da napadač potiče iz porodice koja je na dobrom glasu i koja nije praktikovala ekstremna religijska načela. Dr Hamouda navodi da ga je na pregled doveo zabrinuti otac zbog izmijenjenog ponašanja i agresivnosti prema ukućanima i ponašanju psihotične prirode i da se u posljednjih 12 godina desilo nešto što je moglo uticati na promjenu kod Muhameda. Predložio je liječenje i pri tom naveo možda ključnu rečenicu da je Bilal - bio stranac sam sebi.
Dr Hamouda s pravom naglašava da se zločin ne može objasniti isključivo psihičkom bolešću. Dalje, Bulel se oženio, dobio troje djece, da bi kasnije bio prijavljivan za porodično nasilje te je pokrenut postupak za razvod drugog braka. Koristio je psihijatrijske ljekove, bio biseksualno promiskuitetan, depresivan, impulsivan, dobijao otkaze na poslu, ali nije bio bezbjednosno interesantan, jedan od mnogih, pacijent našeg vremena.
U komšiluku neprimjetan, bez kontakata sa stanarima; jedna komšinica ga je poredila čak sa Klunijem, a druga se plašila njegovog pogleda kojim je fiksirao njene ćerke. Navode se i detalji koji nisu u užem smislu povezani sa psihičkim poremećajem za kojim se traga a mogu svrstati u opšte mjesto narcističke kulture - tako je budući ubica volio selfije, poklanjao povećanu pažnju fizičkom izgledu i uživao u kompjuterskim igricama sa nasiljem.
Sve navodi da je riječ o poremećaju ličnosti, dijagnozi koja podrazumijeva dugotrajne probleme u prilagođavanju u svim aspektima življenja od ličnih, emotivnih, porodičnih do profesionalnih. Komšije iz rodnog grada pamte ga kao normalnog mladića, dok rođaci iz Francuske ističu da je jeo svinjetinu, koristio psihoaktivne supstance i nije bio vjernik. Bulel tek od aprila ove godine ide u džamiju, šalje veće sume novca roditeljima, koje je zlostavljao ranije.
Profesor psihijatrije sa Grešam koledža, dr Persod smatra da je proces radikalizacije napadača trajao duže nego što su mogli da primjete ljudi iz okoline, dok dr Hamoda, koji ga je pregledao na maternjem jeziku, misli da je Bulal skoro ušao u ekstremizam.
Ubica je živio u Francuskoj desetak godina, što otvara pitanje o mogućnostima i problemima akulturacije imigranata, što će postajati sve aktuelnija tema. Francuzi se već dugo bave problemima getoiziranih gradskih predgrađa, banliues, gdje su izraženi problemi nezaposlenosti i kriminala gdje se regrutuju islamski ekstremisti, kao i briselski Molenbek odakle potiču ubice iz Bataklana. Svaki imigrant bez obzira na želju da se nastani u zemlji druge kulture koja će mu omogućiti bolje ekonomske uslove života prolazi kroz fazu u kojoj gaji neprijateljska osjećanja prema toj istoj kulturi što, površno gledano, može djelovati paradoksalno.
Međutim, to ima svoju funkciju u konsolidaciji identiteta. Vremenom kroz složene procese prilagođavanja srećan ishod trebao bi da bude prihvatanje vrijednosti kulture u koju se integriše, uz očuvanje sopstvenog identiteta porijekla. U slučaju ubice iz Nice vidimo eklatantan primjer nemogućnosti ostvarivanja identiteta - sina, oca, supruga, radnika, prijatelja, Ffrancuza, Tunižanina, gdje ekstremni religijski stavovi padaju na plodno tlo i daju rješenje za koje će ubica biti biti nagrađen slavom na ovom, a srećom na onom svijetu, tu se negdje učvrstio identitet ubice, prvi i konačni.
Moglo bi se reći i da su zakazale sve službe od obavještajnih, socijalnih, psihijatrijskih, vjerskih pa do posljednjeg policajca koji nije prepoznao smrt u očima Bulela koji ga je sugestivno ubijedio da nosi sladoled u kamionu od 19 tona ka šetalištu zatvorenom za saobraćaj. Međutim, pored nabrajanja spoljnih faktora koji su doveli do stravičnog masakra i dalje se traga za onim subjektivnim aspektom odnosa ubice prema sopstvenoj i tuđoj smrti. Svakako, veliki posao je tek pred Evropom u kojoj više ništa neće biti isto.
Autor je psihijatar
Bonus video:
