Iz novina vidimo da bauk stravičnih scenarija kruži Crnom Gorom. Zato treba obezbijediti dovoljan prostor, u novinama i na televiziji, za ispoljavanje različitog društvenog znanja i energije. Upoređivanje i takmičenje različitih shvatanjai i projekcija, nosi sa sobom mogući kvalitet, za državu i narod. Zašta se, razumio sam, svi zalažemo. Zamislite kada bi pravili referendum o cemenatri, hidroelektrenama, autoputevima, hotelima, članstvu u međunarodnim organizacijama koje ne podrazumijeva zadiranje u suverenitet. Onda nam stvarno institucije ne bi bile potrebne. I tu dolazimo do pitanja - šta je demokratija. Opšte je poznato da se ona određuje preko izbora, direktnim učešćem demosa, tako što će da izabere određeni program onih partija koje se bore za vlast. Bojim se da bi neki drugačiji scenario proizveo velike probleme u organizaciji i funkcionisanju države.
Uništenje i/ili izgradnja su vjerovatno dva pojma, koja su, u različitim manifestacijama, ponajviše prisutna u našim komunikacijama, naukama, politikama, javnim iskazivanjima. Imam pretenzije da ovim tekstom pozovem na konstruktivnu javnu raspravu o tome. Pošto imamo mnogo suprotnosti u društvenoj (država, crkva, akademije, rječnici, fašizam, antifašizam, nacionalističko ili građansko) i privrednoj (šta da radimo i gradimo) sferi, postoji potreba komunikacije i uslaglašavanja. Inspiraciju sam dobio sa strane 16. i 17. Vijesti od 15. jula 2016. Naš cijenjeni novinar Slobodan Vuković je citirao Izvještaj Maklina Čerčilu, ukazujući na Titovu “iznenađujuću širinu da sagleda obje strane nekog pitanja, prije nego što donese odluku”. Volio bih da griješim, ako pogrešno razumijem događanja u Crnoj Gori. Ali mi se čini da nama ovoga fali.
O tome ko je protiv svoje države, a ko nije, grubu ocjenu je nedavno u emisiji “Načistio” dao prof. Perović. Otprilike da je u Crnog Gori uvijek postojao određeni procenat stanovnika koji su uvijek radili za druge države i/ili okupatore. Možda od nekih naših aktuelnih vještih istoričara akademika CANU (o trošku sopstvene države, naravno), koji hudinijevskom tehnikom hoće da preobraze saradnju sa okupatorom u vrhunsko nacionalno djelo, dobijemo objašnjenja (znači, navedi samo jedno Z, jednu, vala samo jednu, bitku kao što su Neretva, Sutjeska i slično, koju su vodili akademikovi protiv okupatora, kao što su je vodili borci Narodnooslobodilačkog rata). Pokoljenja djela sude. Ipak je u CG prihvaćeno da su slobodarstvo i antifašizam temeljne vrijednosti CG.
E, nacionalne teme o porijeklu, iako ih smatram potpuno nevažnim u građanskoj državi, treba da imaju svoj prostor u javnosti i nauci. Ovdje međutim može biti mnogo problema za zagovornike krvi i tla. Jer analize naučnih instituta pokazuju da, ni u našoj ni u državama u okruženju, nigdje nema ni 30% stanovnika, za čije porijeklo tvrdimo da je “naše”.
Što se crkvenih organizacija tiče, neka se ova pitanja razriješe pravno i pravedno. Ovo bi mogla i trebalo da bude javna tema. Ali je pogrešno shvatanje da to u ime boga neko treba da radi. Niko nema Njegovo ovlašćenje za to. To je stvar ljudi. U državi treba donijeti i poštovati zakone te države, bez obizra na tzv. “odvojenost crkve i države” i njenih univezalnih propisa. Nije u današnje vrijeme prihvatljivo da bilo koja organizacija može biti izvan pravnog sistema države. Kako će to biti uređeno zakonom, to je stvar konkretnih opredjeljenja i prakse.
Politička opredjeljenja, u čijoj osnovi su zaštita, bezbjednost i povraćena samostalnost države, trebaju i mogu biti tema. Shvatanja su različita, neka za a neka protiv države. Ona usmjerejna ka očuvanju državnosti i bezbjednosti Crne Gore su valjda pozitivna. Vidjećemo.
O dvije akademije nauka takođe ima potrebe razgovarati. U vezi sa time mislim da treba imati “iznenađujuću širinu da se sagledaju obje strane ovog pitanja, prije nego što se donese odluka”. Valjda to po prirodi svoje suštine i kulture, pripada takvim institucijama. Bez nepotrebne isključivosti, koja ponekad u javnosti djeluje čak i neprijatno. Naravno da ove, i mnoge druge, teme zaslužuju po jedan simpozijum. Ali i mediji mogu dati svoj doprinos.
Šta je to uništenje , a šta izgradnja. Tragedija, nada, unistenje, propast. I redom termini kojima se od ponekog objašnjava naša sadašnjica i budući život. Ne gradite cementaru uništićemo Pljevlja, ne gradite hidroleketrane uništićemo Moraču i Taru, ne gradite hotele uništićemo primorje, ne gradite autoputeve razorićemo prostor CG, ne istrazujte naftu, ne treba nam jer ćemo uništiti turizam, i tako redom... Kad sve saberete, slobodno možete prevesti - ne gradite ništa. E može li to tako. Hoćemo li da ne radimo ništa ili ćemo da stvaramo uslove za život (da gradimo u ravnoteži sa prirodom, koliko god je to moguće). Zato treba graditi hotele (gdje, šta i kako to može biti tema) da bi nam turizam bio masovniji i kvalitetniji, mada sam se uvijek zalagao za zdravstveni turizam, na bazi mineralnih voda, hidrografskih turističkih motiva i klime. Hidrolekektrane graditi što prije, jer nam treba struja, i zbog deficita i zbog eventualnog izvoza. Odmah izgraditi cementaru i čitav cemenat plasirati na buduću izgradnju autoputeva u CG (ne bih ga više uvozio), gradio bih autoputeve, posebno ova 2 glavna, uz sve standarde zaštite. Koristio bih naftu . Ako je budemo imali. Jer, koliko vidim, ove zemlje bliskog istoka koje imaju naftu su i ekonomski i turistički iznad nas. Ekološka država nije moda, nemoguća težnja, politički marketing, već realan izbor budućeg koncepta razvoja kojem teži čitava svjetska zajednica. To je opredjeljenje života u ravnoteži sa prirodom. Kada, kako, čime, ko su pitanja svakog projekta, pa i proketa ED. Konačnu fizionomiju ED dobija realizaciojm projekata koji su nam na raspolaganju. Mogući idealizam življenja u prirodi objektivno mora biti usklađen sa potrebama proizvodnje. Zato je pojam zaštite životne sredine odavno ukonponovan u pojam održivog razvoja. Privredni razvoj je osnova svake države, pa i ekološke. Ne može postojati država bez proizvodnje. Preostaje nam da stvorimo sinergiju društva da definiše projekte za nas razvoj... A to je i realno i moguće.
Zašto bi, molim vas, CG bila pred nestajanjem, prema nekim “naučnim” tvrdnjama? Mogla bi nestati zbog 3 opasnosti: oduzimanja drzavnosti, za što postoji evidentan pokret u CG, ugrožavanja bezbjednosti - što smo i sada i kroz istoriju gledali, i zbog nerazvijenosti - ako prihvatimo blokade da ništa ne radimo, ne gradimo i ne razvijamo se. Sve ove tri opasnosti su prevaziđene koliko ja razumijem.
Bonus video:
