O mađarskom premijeru Viktoru Orbanu može se čuti da ima briljantan osjećaj za teme, u kombinaciji s iznimnim instinktom za moć. I zaista, u godinama iza nas se može pronaći puno dokaza za te tvrdnje.
Najpoznatiji je Orbanov način instrumentalizacije izbjegličke krize. Način na koji se odnosio prema toj temi u Mađarskoj mu je podario rekordnu podršku birača, a na evropskom nivou ga promovisao u uticajnog faktora kojeg ne smijete potcijeniti. Ali obzirom na reakcije mađarske vlade na trenutni talas protesta u toj zemlji, mora se posumnjati u Orbanov instinkt.
Hiljade ljudi svakodnevno demonstriraju protiv „robovlasničkog zakona” koji ide na štetu zaposlenih. Njime se osjetno povećava broj mogućih prekovremenih sati. Ali oni protestuju i protiv drugih antidemokratskih zakona i uzusa u Mađarskoj. Mađarski premijer se ipak nije lično oglasio u vezi s tim demonstracijama.
„Provokatori” i „Soroševi agenti”
Ali zato njegovi najbliži saradnici i prijatelji, pa i njemu odani mediji, još raspojasanije na sve one koji trenutno izlaze na ulice ili na bilo koji način podržavaju protest. To su sve „provokatori”, „agenti Soroševe mreže”, „strani počinitelji kaznenih djela”, „prijatelji migranata”, „agresivna manjina” ili „mrzitelji hrišćanstva i Božića”.
To su atributi koji imaju vjerovatno Orbanovo odobrenje, jer u Mađarskoj se ništa iole značajnije ne događa bez njegovog odobrenja. A pogotovo se osobe iz njegovog bliskog okruženja ne izjašnjavaju javno sve dok nisu sigurne da zastupaju premijerovu liniju.
Način na koji Orbanov režim etiketira kritičare do sada je doveo samo do raspirivanja protesta. Način na koji mađarska vlada sama sebe nadmašuje kad se radi o apsurdnim prigovorima, može se nazvati - zapanjujućim. Ali u stvari se razlog za to nalazi u logici Orbanovog sistema. I na temelju toga slijedi ono što je uznemirujuće.
U Orbanovoj retorici, a to pažljivi posmatrači mogu uočiti, sve manje se radi o demokratskom takmičenju, koje vodi računa o opštem dobru i odgovornom, održivom vladanju.
Umjesto toga u prvom planu je sve više navodna borba života i smrti, rata i mira, dobra i zla, svjetla i tame. Pritom je i forma postala polako - sadržaj. Mađarski premijer je malo po malo ukinuo kontrolne mehanizme moći ili ih je barem osjetno ograničio u njihovom funkcionisanju.
Filozof Gáspár Miklós Tamás je kao jedan od prvih već prije puno vremena predvidio da se Orban više neće dobrovoljno odreći moći. U međuvremenu i mnogi Mađari su uvjereni da Orbana neće moći smijeniti tek tako na izborima, već da se njegov režim može okončati samo uz pomoć sile.
Sve više radikalnih glasova među demonstrantima
Naznaka za to se može uočiti i u ovim danima. U Mađarskom parlamentu su prošle sedmice zabilježene haotične scene, scene koje u 2018. do sada nije doživio nijedan drugi parlament Evropske unije.
Salve zvižduka, zauzimanje tribine na kojoj sjedi predsjednik parlamenta od strane poslanika, ulazak redara u plenarnu dvoranu i opozicija koja istu napušta uz protest. Čak se i među demonstrantima sve češće mogu čuti radikalni glasovi.
Praktično, više nema nade da će Orban prestati sa svojim ekstremno konfrontativnim stilom vladavine. Tužna stvar za Mađare i sve ljude: zemlja koja je prije tri decenije bila predvodnica demokratskog razvoja na istoku Europe, danas gleda u susret tmurne budućnosti.
Bonus video:
