Kada govorimo o širenju internacionalizma, odnosno o uticaju stranih kultura na nacionalnu, najprije moramo razumjeti dvojakost karaktera uticaja. Naime, u prvi mah javlja se pritisak stranih kultura na nacionalnu, koji može stvarati otpor, usljed straha i bojazni da takav uticaj može pretpostavljati gubljenje indentitetskih karakteristika nacionalne kulture. S druge strane, veliki je značaj sticanja novih znanja koje su bile evidentne i kroz istoriju. Uzevši u obzir uticaj egipatske kulture na drevnu Grčku, te kasnije prenošenje grčke kulture na Rimsku imperiju možemo jasnije uvidjeti koliki je dugoročni značaj multukulturalnosti za razvoj i emancipaciju društva. Da su problemi u prihvatanju i širenju kulture postojali i u istoriji, kao i danas, svjedoče nam brojna pisanja, koja nam ukazuju da su u tim situacijama vladari preuzimali obavezu upravljanja procesima edukacije i emancipacije stanovništva. Ciceron u svom djelu O krajnostima dobra i zla piše: „Što se mene tiče, smatram, pošto sam svojim sudskim i državnim poslovima, zalaganjima i opasnostima ispunio dužnosti na položaju koji mi je povjerio rimski narod, da moram, svakako prema svojim sposobnostima, i na tome raditi da svojim radom i zalaganjem i nastojanjem širim prosvjetu među svojim sugrađanima. Smatram da ne trebam voditi žučne prepirke s onim koji više vole čitati grčke stvari, ukoliko ih oni stvarno čitaju, a ne pretvaraju se da to rade. Htio bih da budem od koristi i onima koji bi željeli da se služe objema književnostima, i onima koji ne osjećaju naročitu potrebu za grčkim knjigama, a koje imaju na svom jeziku.“ Da u savremenim uslovima država dobija takav zadatak postaje više nego jasno, kultura dobija mnogo veći značaj i državna i kulturna politika postaju sve snažnije vezane. Možemo sa sigurnošću ustvrditi da je dominantno ekonomski model vođenja internacionalnih politika potrebno dopuniti. Sve veći uticaj, nastao pod uticajem širenja građanskog koncepta društva, preuzimaju građani, ali i internacionalne organizacije čija je misija briga o kulturi. Sve veći fokus usmjerava se na kulturu kao centar razvoja, isticinje kulturnog identiteta, promovisanje kulturne saradnje i učešća u kulturnom životu. U uslovima kad se nastoji balansirati između nacionalizma i globalizma, javljaju se nove tendencije u smislu tribalizacije. Prema Kurpejoviću, „Tribalizacija, treći megatrend kompletira i oplemenjuje prethodna dva složena i uvijek prisutna procesa (globalizaciju i regionalizaciju) u vidu afirmacije lokalnih kultura i etnosa. U pitanju su oni pravi, izvorni, pozitivni autohtoni procesi i kvaliteti pojedinih etničkih grupa, koji sve više dobijaju na značaju, posebno u zemljama koje su orijentisane na razvoj turizma. Među značajnim pitanjima za stabilnost zapadnog Balkana i jedan od uslova za pristupanje Evropskoj uniji je neriješeno pitanje međudržavnih granica između novonastalih država raspadom SFR Jugoslavije.“ Posljednja rečenica navedenog citata ukazuje na složenost procesa internacionalizacije, koji se ne može posmatrati isključivo sa kulturnog aspekta, jer kultura uvijek sa sobom nosi značajna egzistencijalna i entitetska pitanja.
Izazovi sa kojima se generalno susreću nacionalne politike koje je prepoznao Geert Hofstede, holandski sociolog, jesu: distanca moći, individualizam vs kolektivizmu, izbjegavanje nezavisnosti, maskulinitet, dugoročna orjentacija i indukcija u smislu socijalizacije djece. Svaka od ovih pretpostavki ima određenu „specifičnu težinu“ i predstavlja svojevrstan plan djelovanja nacionalnih politika. Distanca moći upućuje na dimenziju jednakosti članova društvene zajednice, maskulinitet upućuje na konkurentnu orjentaciju, kolektivizam na pripadništvo društvenoj grupaciji kojoj pojedinci pripadaju i koji se brinu o rješavanju pitanja od značaja za pojedinca, itd. Sve su to oni univerzalni pokazatelji kojima se rukovode nacionalne politike u sprovođenju svojih mjera, kao što je rano obrazovanje djece i obaveza da države ulože napor da se sva djeca od tri godine uzrasta uključe u predškolske ustanove.
Sredstva koja se izdvajaju za kulturu su različita i usko povezana sa ekonomskim prosperitetom država, te se javlja problem održivosti pojedinih kulturnih zajednica. „Ključni element održivosti jeste pitanje intergeneracijskog transfera i odlučivanja koja ga prate.“ U to ime naročito je važno brinuti o održivosti sa stanovišta kulturne raznovrsnosti, jer raznovrsnost je značajan atribut kulturnog kapitala, posebno iz razloga što ima kapacitet da inicira novo stvaranje kapitala. Ono inspiriše kreativno stvaralaštvo za stvaranje više kulturnih vrijednosti za budućnost. Kao što ukazuje Adižes na riječi Williama Frohnmayera: „Umjetnost se ne smije izjednačiti sa zabavom. Društvo je dodijelilo umjetnosti značajan cilj-da pomogne našim građanima da budu u dodiru sa prošlošću, da definišu sadašnjost i da razmišljaju o budućnosti“.
Neophodno je razumijevanje nekih tokova koje je izrazio pjesnik Podrimja u poemi Sjenka zemlje: „Mi smo tada krenuli tragovima jednog konjanika/Po jednoj zastareloj nevjesti u našim pričama.“
To je dramatična slika jednog naroda u određenom istorijskom kontekstu, i internacionalizacija bi morala doprinijeti prevazilaženju takvih stanja.
Zadatak nacionalnih politika jeste izboriti se za status umjetnosti u društvu. Adižes prepoznaje neizbalansiranost do koje dovede društvene promjene i neravnomjerni razvoj podsistema u ukupnom društvenom sistemu, koje dovode do nastajanja „socio-ekoloških“ pukotina. Što su one veće to je teže da se čovječanstvo izbori sa složenošću sistema, te on prepoznaje umjetnost i kulturu kao komponente društvene stvarnosti koje bi mogle da olakšaju razvoj novih vrijednosti i obrazaca ponašanja. Svakako da balanisranje između plebejskih socijalnih naloga i potrebe za emancipacijom mora postojati i to je složen zadatak koji snose nacionalne politike. Kultura je prepoznata kao instrument kojim se može uticati na društvene devijacije nastale pod uticajem globalnih tehnoloških trendova.
Da živimo u epohi „socijalnog naloga“ koji određuje masa primijetio je još Berđajev. Po Berđajevu, socijalna masa određuje šta treba biti kultura, što umjetnost, što literatura, što nauka, filozofija, religija, ali nedostaje nalog za viši kvalitet kulture, duhovne kulture, prave filosofije i prave umjetnosti. On, takođe, ukazuje da je drevna Grčka kultura bila ujedno i svenarodna i aristokratska, umjetnost je igrala socijalnu ulogu, i uopšte nije bila čista umjetnost, što je podizalo na viši kvalitativni nivo.
Konačno, danas smo tu gdje jesmo i internacionalizacija bi morala imati pozitivan uticaj na nacionalnu kulturu u smislu izdizanja čovjeka iznad ograničavajućih okvira, te njegovog osposobljavanja kao cjelovitog kosmičkog bića koje će upravljati sistemom, ne dozvolivši da sistem upravlja njime. Svako rješavanje izazova generiše nove situacije koje opet generišu nove izazove, i sve je jasnije da fleksibilnost, kreativnost i reagibilnost moraju biti prisutne u cilju održivosti kulture i kulturne baštine. Čovjek sve dublje i sve ranije poima ono što ga istovremeno i plaši da svakodnevni dinamizam dovodi do rutiniranosti i nesagledajnog dinamizma. To navodi na potrebu za kontrolom procesa i podvlačenjem vrijednosti.
Internacionalizacija doprinijela je identifikovanju okvira kojim bi se trebale rukovoditi nacionalne politike u cilju izjednačavanja onih kulturnih segmenata koji se smatraju univerzalnim ljudskim vrijednostima, ali i mehanizme i tehnike socio-kulturnih politika za očuvanje kulturne raznolikosti i kulturne baštine, odnosno kulturnog i društvenog blagostanja. Jedan od izazova jeste i izdizanje kulture iznad istorijskog i dnevnopolitičkog konteksta i shvatanje njene dugoročne važne uloge za održivost cjelokupnog društva. Autorka je marketing menadžer i savjetnica u Odboru za prosvjetu, nauku, kulturu i sport Skupštine Crne Gore
Bonus video:
