Evropska unija je bila u krizi godinama, ali izglasavanje Brexita u Ujedinjenom Kraljevstvu predstavlja najozbiljniji izazov EU i to u decenijama unazad. Nikada ranije građani jedne članice EU nijesu glasali protiv ostanka u Uniji.
Ovaj takozvani glas o nepovjerenju ima ozbiljne reperkusije ne samo po UK ili EU, već doseže mnogo šire. EU je bila model za oponašanje i atraktivan klub za priključenje za balkanske zemlje. Sada kada je zemlja sa članstvom dugim više od četri dekade to odbacila, nameće se pitanje: Da li se vrijedno priključivati?
Preostalih 27 članica rezolutno se zalažu za brzu reakciju, traže od Britanije da aktvira član 50 Lisabonskog sporazuma, koji će pokrenuti proces napuštanja EU. Ipak, britanska vlada je nevoljna da pokrene ovaj "čist" put za izlazak. To EU dovodi u stanje nesigurnosti.
Sada izgleda da je izvjesnije da će formalni zahtjev Britanije za izlazak iz EU biti pokrenut tek na jesen, ako ga uopšte i bude. Uticaj ove neizvjesnosti mnogo je više od samog pitanja britanskog članstva u EU i prostire se na zamlje koje već godinama teže da se priključe Uniji.
Zapadni Balkan se tako sada našao u poziciji da traži da se priključi jednom sve nepopularnijem klubu. Ne samo u Britaniji, već i u značajnim dijelovima biračkog tijela mnogih EU država nijesu uvjereni u vrijednosti bloka i traže glasanje o tome.
I dok su mnoge zemlje nevoljne da im omoguće glasanje o njihovoj budućnosti u EU, kriza Unije je očigledna i širi se mnogo dalje od njenih granica. Glasanje Holandije protiv sporazuma o slobodnoj trgovini sa Ukrajinom u aprilu bio je samo naznaka sve većeg osjećaja neugodnosti sa statusom quo.
Za Z. Balkan pristupanje EU je bila pokretačka snaga u protekloj deceniji. Ta motivacija je u opadanju posljednjih godina, kako zbog grčke ekonomske krize, tako i generalnog opadanja entuzijazma prema proširenju u mnogim EU članicama. Sad je taj proces dodatno stavljen na čekanje.
EU će biti fokusirana na oblikovanje svojih odnosa sa UK u godinama koje dolaze. Bez obzira na to što će biti konačna odluka britanske vlade, odnosi će biti u potpunosti revidirani i tome će biti posvećen najveći dio pažnje EU, kao i vlada ključnih članica kao što su Njemačka i Francuska. Proširenje će stoga biti jedna sporedna misao ili, u najboljem ili najgorem slučaju, posmatrano u funkciji toga što može da ponudi (ili ne) u odnosima EU sa Britanijom. Sa EU okrenutom ka definisanju odnosa prema Zapadu Balkan će biti mnogo ranjiviji i podložniji drugim uticajima.
Nema alternativnog modela za različiti nivo ekonomija u EU, u kombinaciji sa predstavnicima tih demokratija. Ipak, Turska i Rusija nude drugačiji način vladanja. Mnogo autoritarniji sistem vladanja je ponuda iz ove dvije zemlje i znatno privlačniji za lidere na Z. Balkanu.
Glavna pokretačaka snaga EU u regionu bila je njena privlačnost za građane tih zemlja i želja njihovih elita da budu popularni u svojim sopstvenim državama, a priznati od strane EU. Obije ove stvari sada su rizične i mogu se promijeniti nakon ishoda Brexita.
Rusija malo šta može ponuditi većini zemlja Z. Balkana osim modela ponašanja za njihove lidere i jedan iracionalni osjećaj solidarnosti za neke od njihovih građana. Danas je Z. Balkan okružen članicama EU i NATO, i to uključujući i Albaniju, a uskoro i Crnu Goru. Tim projektima u smislu ekonomije i sigurnosti nema alternative.
Ipak, slabljenje EU ostavlja ostvoren prostor za Rusiju. U tom smislu, Rusija je jedan oportunistički akter na Z. Balkanu, bez dugotrajne strategije, ali vrlo sposoban da ometa reforme. Od uvođenja sankcija Rusiji i krize izazvane padom cijena nafte, sposobnost Moskve da ponudi fundamentalnu alternativu EU je smanjena.
Rusija nije željeni cilj građana Z. Balkana, Zapad predstavlja mnogo privlačniju budućnost. Ipak, krizom ophrvana EU koja okreće leđa čini Rusiju ne mnogo više privlačnu, već Zapad manje poželjan. Stoga će uticaj Rusije vjerovatno rasti, ali ne baziran na njihovoj snazi, već na slabostima bloka.
Sporazum o saradnji koji je vladajuća “Jedinstvena Rusija " nedavno potpisala sa nekim strankama na Zapadom Balkanu to ilustruje. "Jedinstvena Rusija " naravno nije klasična stranka, već pogonsko vozilo za pružanje podrške Putinu.
Među njihovim partnerima na Z. Balkanu su Savez nezavisnih socijaldemokrata, predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i Srpska demokratska partija Makedonije, manjinska stranka i partner vladjuće koalicije VRMRO DPMNE.
U Srbiji su saradnju potpisom ozvaničile vladajuća SNS, opozicione Dveri i DSS, i neke srpske opozicione stranke u Crnoj Gori. Iako je vladajuća stranka u Makedoniji VMRO DPMNE flertovala sa Rusijom i svojom pozicijom, ona nije potpisala sporazum o saradnji. Stoga ruski uticaj u smislu otvorene partijske saradnje ostaje marginalan. Na EU je da oslabi tu podršku.
No, stranke u EU bile su nevoljne da u ključnom trenuku stanu uz svoje partnere na Z. Balkanu i ukažu na autoritarne tendencije naročito u Srbiji, Makedoniji i CG. Najveći rizik za Z. Balkan predstavljaju autoritarni lideri koji će potčiniti državu partijskom i ličnom uticaju. Rusija u toj igri može biti oboje, i model i partner. Primjer Crne Gore podcrtava, pak, da se ove dvije stvari se ne moraju podudarati.
Sa EU koja gleda na drugu stranu u godinama koje dolaze, rizik da će Rusija postajati snažnija - ili kao partner ili makar kao model vladanja u regionu - će rasti. To se može pokazati kao novi klin u točkovima zemljama podijeljenim poput Makedonije i BiH ili može ozbiljno uzdrmati slabe državne strukture u Srbiji i Crnoj Gori. Za EU to, pak, znači gubitak njihovih partnera na Zapadnom Balkanu.
Prevod: B. JOVIĆEVIĆ
Bonus video:
