Statistika govori da se dnevno rodi oko 370.000 beba. Ta ista statistika govori da sjutrašnji dan neće dočekati oko 153.000 ljudi od kojih oko 20% umre od gladi. Najveći dio njih ima usud da mjestom rođenja, bez obzira na sopstveni potencijal, nikad ne dobije priliku da dostojanstveno živi.
U to isto vrijeme ko zna koliko ljudi stoji u redu za novi Iphone, novi model Nike patika ili su nervozni što im servirani biftek u restoranu nije dovoljno krvav.
Najveći dio ove surove statistike pored gladi su bolesti, ratovi, saobraćajne nesreće, a dio „zasluga“ bi pripao, nema sumnje, ubistvima, samoubistvima, kao i, nažalost, krajnje bizarnim uzrocima nesreće.
Ljudska glupost kao uzrok događaja sa tragičnim posljedicama je, vjerujem, visoko kotirana. Snaga ovog faktora je u njegovom kontinuitetu.
Širok je repertoar ove fatalne vrste gluposti, ali nemoguće je da budemo savršeno koncentrisani i promišljeni u svakom trenutku. Ne moramo čak ni da budemo neposredni proizvođači gluposti , dovoljno je biti u datom trenutku na datom mjestu, kad jednostavno nije trebalo, i postati nevoljni sudionik nečije tuđe predstave.
Pamtim, na primjer, performans pijanog rezerviste u jednom kafiću, koji je inače i u rijetkim momentima trezvenosti bio krajnje agresivan (pretpostavljam da je bila 1992. ili 1993.) kada je držao uperenu automatsku pušku u mog prijatelja i mene i onda nekim čudom odlučio da mu je dovoljno zabavno da šaržer istrese u tablu na spoljašnjem zidu kafića.
Zato je pomalo nepravedno da u životu nemamo pravo na challenge, kao što ga imaju teniseri tokom meča, pa uz pomoć Hawk eye tehnologije dobijaju pravo na novi pokušaj. Ipak bi bilo prihvatljivije da u životu ne primjenjujemo ovo pravilo sa teniskom dosljednošću nego i da sa povremenim promašajima ostajemo u igri.
Možda je još nepravednije što nemamo pravo da povremeno, kod koga god to bilo, intervenišemo da nas pritiskom na dugme rewind na vremenskoj mašini vrati do podnošljive situacije a mi odaberemo neki drugi tok događaja.
Glavno pitanje filma koji volim, Južnjačke utjehe, je upravo trenutak gluposti koji dovodi do katastrofalnih posljedica.
Odred od devet pripadnika Nacionalne garde je na vojnoj vikend-vježbi na močvarnom terenu Luizijane. Naoružani su samo manevarskom municijom, uz samo jedan okvir bojevih metaka. Zalutaju u močvari, pa im se čini da su pronašli spas kad ugledaju kanue koji pripadaju lokalnim stanovnicima Kajunima - potomcima kanadskih Francuza. Odluče da uzmu čamce, što izazove bijes među lokalnim stanovnicima. Jedan od teritorijalaca zapuca, jer zna da nikome ne može nauditi, ali to Kajuni ne znaju. Za njih to znači - rat počinje.
Zapovjednik odreda gine i onda se, kao i u životu, nameću neformalne vođe, koje imaju kakav takav plan i preuzimaju odgovornost.
Zbog besmislenog pucanja manevarskom municijom, na kraju svi ginu osim dvojice najpreduzimljivijih i najinteligentnijih.
Film, osim što je omaž ljudskoj gluposti, ima i drugu univerzalnu ravan. Susret dviju kultura na tlu domaćina, pri čemu se gosti bahato ponašaju, neminovno proizvodi sukob.
Volter Hil je za svaki svoj film tvrdio da je vestern, pa zar ovdje Kajuni nisu Indijanci a gardisti kauboji.
Snažnoj atmosferi i visokoj tenziji tokom čitavog filma doprinosi i neponovljivi zvuk gitare Raja Kudera.
Sa FB stranice autora
Bonus video:
