“Kontinent odsječen”, bio je legendarni naslov u nekim od britanskih novina, temo negdje, još pedesetih, za vrijeme žestoke oluje u Lamanšu. Naslov je prerastao u vic koji objašnjava jednu dimenziju britanskog mentaliteta. Arogantnu samodovoljnost koja je (logično?) pripadala nejvećoj kolonijalnoj sili svijeta, kraljevstvu u kom sunce nikad ne zalazi... Izgleda da su restlovi te arogantne samodovoljnosti preživjeli do danas. Koliko god danas Britanija bila drugačija.
Zapravo, ni sjenka one nekadašnje, koja je mogla vjerovati, da je i dalje, usprkos svemu, centar svijeta. Iza takvog uvjerenja nekada stajala je moćna industrija, velika država, realna politička moć... A danas, kad je Britanija odavno izgubila mnogo toga? Bojim se da je ovakva odluka na referendumu jedna vrsta infantilne želje da se Britanija vrati u tzv. zlatno doba. Što je nemoguće, naravno. Umjesto prošlosti velike sile, bojim se da ih čeka budućnost tužno provincijalizovane Britanije, daleko od najvažnijih svjetskih priča i puteva.
Šteta što i njima nije propisano - 55 odsto. To bi ih spasilo.
Tek će sada, bojim se, otrežnjenje... Pretpostavljam da je jedan od razloga poraza evropske opcije i to što je zvanična Britanija potcijenila protivnike ostanka u EU. Utisak je da je i vlast kasno reagovala, da se kasno uključila u ozbiljnu kampanju. Tako da, dvije godine nakon škotskog referenduma, kada je London prijetio da će škotsko “Da” značiti (škotsko) napuštanje Unije, došli smo u situaciju da London napušta EU. Što Škotima, vjerovatno, otvara šansu za priču o novom referendumu. Ali, što će im sada poručiti iz Londona? Ili će, ubuduće, bilo kakve poruke iz Londona imati znatno manju težinu?
Iako se svi razmeću mogućim scenarijima, malo je vjerovatno da je ikome jasno što će se i kako desiti, kojim redosljedom će se odvijati potezi u procesu izlaska Velike Britanije iz EU. Izvjesno je da će ovakav rasplet dovesti do jedne vrste minimalizovanja značaja Britanije. Ovakva Britanija gubi težinu i za svog glavnog saveznika - Amerikance.
Doduše, valja se prisjetiti da priča Evrope i Britanije, ta tenzija ne traje od juče... Evropa pokušava da zagrli Britaniju još od Cezara. Rimljani su mislili da su osvojili Britaniju, ali Pikti ofarbani u plavo, nisu mislili tako. Borili su se tako žestoko da je imperator Hadrijan došao na ideju da podigne zid prema sjeveru ne bi li zaustavio njihove upade. Sa kontineta je došao i sljedeći uspješni osvajač. Normani predvođeni Vilijamom Osvajačem kod Hejstingsa 1066. završili su prvu fazu integracije Britanije u Evropu. U narednim vjekovima britansko plemstvo je govorilo francuski. Sve do Čosera i Šakspira koji su vratili engleski jezik i na dvor.
Naše vrijeme je jedno od onih doba kada se odvijaju velike tranzicije. Ne samo ove lokalne, pljačkaške, već i mnogo važnije i složenije tranzicije - poput odumiranja / prevazilaženja koncepta buržoaske nacionalne države. Mnogi danas misle da je umirući koncept nacionalne države lijek za sve. Zapravo je riječ o imperijalnoj nostalgiji pomiješanoj sa strahom od budućnosti. Uostalom, ispratimo što će Britaniji donijeti taj golemi korak unazad.
Istovremeno, indikativno je da je svaki desničar i nacionalista u Evropi, juče bio presrećan. A ono što raduje Putina i Trampa, Šešelja i Mari Le Pen, mene radovati ne može.
I za Britaniju, kao i za Rusiju, ta dva moćna evropska ruba važi isto pravilo - sve najbolje što su dali - dali su kad su bili u Evropi i sa Evropom.
Na koncu, zamislite Šekspira bez Evrope - ostao bi bez svojih najboljih sižea. Odnosno, da je “kontinet” zaista bio “odječen”, ostali bismo i bez danskog kraljevića Hamleta, italijanskih ljubavnika Romea i Đulijete, bez mediteranske Bure, bez Mletačkog trgovca...
Bonus video:
