„Rat je obmana. Istinito je ono što pojednostavljuje stvari, a ne ono što stvara haos.“
Kada su Tomskog, jednog od vodećih protagonista Oktobarske revolucije koji je docnije bio prisiljen na samoubistvo, upitali da li su u sovjetskom društvu mogući višepartizam i demokratija, on je odgovorio da su mogući, s tim da oni (komunisti) budu na vlasti, a svi ostali u zatvoru. Ovaj totalitarni način mišljenja, koji je iznutra razarao i na kraju dokrajčio sovjetski komunizam, veoma je živ i u svom punom zamahu u današnjoj Crnoj Gori. Ovdašnji moćnici odrekli su se svih dobrih strana socijalističkog sistema (uništena su krupna preduzeća i fabrike, ukinuta radnička prava, socijalna prava, izvršena gruba otimačina zajedničke svojine, devastirano zdravstvo, školstvo), a ostali vjerni samo njegovim mračnim znamenjima: progon političkih neistomišljenika, ideološko krivotvorenje istorije i tradicije, sektašenje, bogoborstvo i rat protiv Crkve.
Od ideologije Kominterne do ideologije neoliberalnog globalizma u Crnoj Gori se kultiviše i opstaje jedino mržnja. Kao derivat sebeljubivog samovlašća, plitkog političkog maherstva i nepodopštine, ćiftinske politike, bez harizme i državničkog duha. Jer, čak i maksima: divide et impera (zavadi pa vladaj), ima granice svoje „upotrebne vrijednosti.“ Ako se, naime, neprestano rasplamsavaju diobe i konflikti u sopstvenom narodu, ako se ne postiže čak ni minimalni nacionalni konsenzus oko ključnih pitanja, onda se i vlast neminovno vremenom u sebi podijeli i oslabi. Tražeći saveznike protiv sopstvenih građana, postaje rob i vazal tuđih, upravo neprijateljskih interesa.
Ali ko su naši neprijatelji? Ko su ti naši nedobromislitelji, koje po drevnoj mudrosti treba da volimo, i da držimo bliže sebi, u odnosu na prijatelje? Jesu li to oni koji hoće da ponište našu slobodu, istorijsko dostojanstvo, vjeru, ime i prezime, koji žele da nas preobraze u svoje bezlične sluge i lakeje?
Za ovdašnju vlast jedini neprijatelj je opozicija. Protiv opozicije su dopuštena sva sredstva prinude. Osim pritvaranja. Jer, po ZKP-u, političke neistomišljenike treba direktno „stavljati u zatvor“, a ne „pritvarati“, kako se može razabrati iz zvaničnog tumačenja skorašnjih presuda. Političko postupanje pravosuđa je „zakonito“, ali „nije ustavno“, implicira se nadalje u oficijelnom tumačenju, jer nesmjenjivost DPS-a nije, na žalost, još uvijek normirana kao ustavna kategorija. „Ne još, ali, ipak već“, kaže Herman Broh u romanu „Vergilijeva smrt.“
I upravo ovakav vid pravnog iracionalizma i akrobatike, ovaj pravno-intelektualni apsurd, gorljiv je pokazatelj skončavajuće vladavine. Sve stvari nastoje da se održe u svom biću, pisao je Spinoza, ali ih to nastojanje, u svojoj prenaglašenosti, dijalektički vodi u samodestrukciju. Žica na muzičkom instrumentu će proizvesti ton, samo ako nije odveć zategnuta. U protivnom puca. Kao što puca i luk čija strijela cilja da dobaci suviše daleko. I nije ovdje riječ o „dešavanju naroda“ koji se, nakon svih ovih godina jalovo rasute i neutažene žudnje za promjenama, prepustio „nirvani“ i jednoj vrsti banalne ravnodušnosti. Niti je riječ o „razarajućoj“ snazi opozicije koja, ni u boljim okolnostima, nije pokazala dovoljnu trezvenost, jedinstvo i političku zrelost. Ovdje je na djelu, da se matematički izrazim, implozija prezasićenog skupa, afektirana moć koja je samu sebe počela da drobi i usitnjava - infinitezimalno, do krajnje bezličnosti, do neupotrebljivosti.
Na početku Platonove „Države“, retor i sofista Trasimah kaže svom sabesjedniku Sokratu da je pravedno jedino „ono što koristi jačem.“ Svaki vladar donosi zakone u sopstvenu korist, ne u korist naroda, te je pravedno stoga poštovati zakone koji su na korist jačem, na korist vladaru. Trasimah je, u suštini, imoralista. On vjeruje da su ljudi po prirodi loši, poistovjećujući pojam pravde sa pojmom moći, snage i lične koristi.
Drugi Sokratov sabesjednik, Glaukon, još žustrije zagovara ideju imoralizma. Glaukon tvrdi da su ljudi pravedni samo zato što se plaše da će biti kažnjeni zbog svoje nepravde. Ako bi čovjek, pak, na neki mističan način, mogao sebe da učini nevidljivim, ako bi zasigurno znao da će u svom postupanju proći neprimijećeno i nekažnjeno, onda bi izvjesno bio nepravedan.
Oba ova poimanja pravde su, na jedan apsurdan način, objedinjena u našem javnom životu i diskursu. Naša nepravda je vidljiva, ali nekažnjiva. “Pravda je u sili”, ali se to skriva kroz formu “zakonitog neustavnog djelovanja”. Davno smo se narugali sokratovsko-platonovskim snovima o pravdi kao znanju i harmoniji koju valja uspostaviti u duši države i građanina.
Država je, kod nas, “stavljena u zatvor”, ali nije “pritvorena.” Zavađeni smo, ali nijesmo podijeljeni. U shizofreniji neokomunističkog kapitalizma. Na ivici pucanja. Ne još, ali ipak već pogođeni strahotama pseudodruštvene stvarnosti.
Jer u manihejski izoštrenom ogledalu sopstvenih zabluda, obuzeti narcisoidnom igrom moći, iznova samo jedni druge prepoznajemo kao jedine neprijatelje.
Autor je funkcioner Demokratske narodne partije
Bonus video:
