Ovako je glasila poruka koju dobih od jednog svog prijatelja... Poslije nekoliko trenutaka praznine, u kojima kao da i sam iščekujem kakvu će posledicu kod mene izazvati pročitana vijest, rekoh u sebi: Eto, ode i on... Bože, koliko bi ove godine odlazaka poznatih, značajnih ljudi, velikih po svojim ostvarenjima i dostignućima. Prosto imam utisak kao da nam se šalje poruka, o kojoj treba da razmislimo? Sve njih javnost ispraća sličnim komentarima i konstatacijama: otišla je legenda, nenadoknadiv gubitak, obezbijedio je besmrtnost, vječno će živjeti... Nesumnjivo da je tako - što se tiče istorije, predanja, statistike, arhiva, i ukupnog ljudskog pamćenja. A, da li su ta njihova (naša) ostvarenja ujedno i ostvarenje pravog cilja i ispunjenje smisla postojanja? No, o tome i mojim razmišljanjima na tu temu, ne bih više ovom prilikom...
Klejova (Alijeva) smrt i njegov odlazak, slični su odlamanju velike kamene gromade od planine savremenog svijeta. Planina se zatresla, zastenjala i ostala okrnjena, posebno je taj potres osjetio onaj njen dio koji pripada svijetu estrade, i koji je vezan za nju učestvovanjem ili praćenjem. I svi su konstatovali značajnu prazninu: neki na planini, a neki u ličnim životima. Ja sam još jednom prepoznao nenadoknadiv gubitak za pozornicu kojom je on vladao, kao i dodatno gašenje jednog dijela mog života, koji se zvao boks! Rekoh, još jednom - jer prvi put, vrlo sličan doživljaj sam imao kada je otišao naš Mate Parlov.
Dok ovo pišem ležim u svojoj sobi i vraćam se na sam početak:
Rijeka Crnojevića - januar 1964. godine; igrajući se na ulici sa svojim drugarima čujem djelove žive rasprave grupe starijih: „Ma, nema nikakve izglede protiv Listona!... Ubiće ga!... Dva puta je jači od njega!... Miška (biceps) mu je pedeset santimetara... Jak je ka` međed! - A, gre`ota je, Klej je mlad, fin, lijepo boksuje... - Pa dobro, Liston je jači, ima jači udarac, ali Klej je brži, bolji tehničar, dobro izbjegava napade protivnika, možda bi mogao da ga nadmudri?
Tada sam iz razgovora sa drugovima saznao, o čemu pričaju ovi ljudi. Saznao sam da je u pitanju borba dvojice ljudi „na šake“! Samo što imaju nekakve rukavice, i da se bore u nekom „ringu“ koji je ograđen konopima (da nijedan ne može da utekne), a da će onaj koji pobijedi bit najači čojek na svijet! Neki bolje obaviješteni drugovi su mi objašnjavali: - Liston ti sve pobjeđuje nakautom, a to ti je: kad ga udari - pa ovaj pane u nesvijes! Tako će sigurno i ovoga Kleja... A, i on je dobar, mlad, brz, samo da je malo jači moga bi možda da pobijedi...
O, kako sam od tog trenutka počeo da strepim za tog Kleja, i da svim srcem navijam za njega, želeći da se dogodi čudo - i on pobijedi! U našoj maloj varošici niko još nije ni čuo za televizor, jedini prozor u svijet bio je radio. Kada sam poslije nekoliko dana saznao da se dogodilo čudo - da je Klej pobijedio, mojoj sreći nije bilo kraja! Tada je posijano zrno bokserskog sjemena u moju dušu!...
Sjećam se kako sam po našem preseljenju u Podgoricu (tadašnji Titograd) 1966. godine, bio u mogućnosti da dobijam više informacija i budem u toku dešavanja koja me zanimaju. Kako mi je bilo teško kad sam čuo da Klej nije htio da ide u vojsku i da su ga zbog toga osudili na četiri godine (tada sam mislio da je on u zatvoru) i da neće moći da boksuje... Pa onda opet, sreće - kad su mu dozvolili da ponovo boksuje (1971). Sjećam se, kako sam često stajao pred velikim ogledalom (komoda, koju smo zvali “Psiha“) i u samoći imitirao Klejove grimase, koje pravi prilikom zadavanja udaraca, kao i njegov ples po ringu kojim sam bio očaran.
O njegovoj antologijskoj borbi sa Frejzerom, o ustajanju u 3-4 sata ujutru, strepnji i navijanju pored televizora, moglo bi se mnogo toga reći. No, ja ću sve to svesti na konstataciju: da svijet nikada prije ni poslije nije bio tako usredsređen na jedan sportski događaj, sem u slučaju kada je opet on bio glavni akter, a to je meč protiv Džordža Formena (1974). Isto tako, po mom mišljenju (a i mnogih bokserskih eksperata), najbolji meč u istoriji boksa je njegov treći meč protiv Frejzera, koji je kasnije nazvan: „Triler u Manili“. Bio je prvi bokser koji tri puta osvajao svjetsku titulu... Dakle, kad se sve sagleda, tačno je ono što je uvijek u svom hvalisavom stilu govorio: - Ja sam najveći, najbolji, najbrži, najljepši, najinteligentniji...! Opet, sebe i svoj način boksa sam je najbolje opisao u onih nekoliko nezaboravnih riječi: - Plešem kao leptir, ubadam kao osa!
Bonus video:
