Jednu od najvećih pjesama XX vijeka napisao je njemački pjesnik Štefan George i zove se Riječ (Das Wort). Malo je vjerovatno da bi bilo kakva naučna studija ili filozofska interpretcija mogla preciznije i jezgrovitije predstaviti magiju riječi. George ovako opisuje posao pjesnika: “Čudo izdaleka ili san / Donio sam na ivicu moje zemlje / I čekao dok sijeda Norna / Nije našla ime u svom kladencu - / Zatim sam mogao to da neposredno i snažno zgrabim / Sada ono cvjeta i sja duž granice...” Dosegnuti ono što je daleko, dohvatiti neuhvatljivo - to je suština pjesničkog bavljenja. Donijeti na ivicu “moje zemlje” znači utemeljiti u sopstveni jezik. A mitološko biće iz skandinavskog nasljeđa, Norna, koja traži riječ/ime - je, zapravo oličenje koncepta rječnika. Kada od pjesnika riječ “pređe” kod Norne - ona je ujezičena, postala je dio jezika. Ali, kad počinju nevolje za pjesnika? “Jednom sam se sa srećnog putovanja vratio / S blagom obilnim i lomnim / Tražila je dugo i obznanila mi: / "Tako nešto ne spava ovdje na dubokom dnu" / Poslije čega mi je ono nestalo iz ruke / I nikad moja zemlja nije dobila bogatstvo...” To je usud poezije kao rubne, granične djelatnosti. Zato je blago o kome pjesnik govori - “obilno i lomno”. Novo osjećanje / stanje traži novu riječ - a ako je nema kod Norne, to ne znači da pjesnik na nju nema pravo. Ipak, “Tako sam tužan naučio odricanje:”, zaključuje George i poentira jednim od najvećih stihova vaskolike poezije: “Ništa ne postoji tamo gdje riječ nedostaje.” Zato je katalogizovanje i skladištenje riječi jedan od koncepata na kojima počiva naša civilizacija.
Prije nekoliko brojeva Arta ova pjesma je objavljena u rubrici Antologija. Odabrana je upravo da bi podsjetila koliko se neka blaga “obilna” i “lomna”. Ali, i da njihovo razmatranje zaslužuje suptilnost i širinu znalaca - mnogo više nego akcijaško/borbeni duh koji obilježava ovu polemiku oko Rječnika CANU. Ali, na sceni je paklena kombinacija - nemaju znanje, ali imaju dobru patriotsku volju. Tako počinju gotovo svi mogući sunovrati. Javna polemika shvata se na način na koji međupredsjednik parlamenta shvata pravo kada traži da se glasa da li je nešto po Poslovniku ili nije.
Kako trenutno stoje stvari - samo higijeničarke sa poklonjenog fakulteta još nisu dobile stranu u Pobjedi da objasne kako se pravi rječnik. Ali, nije isključeno da će i to biti. Sve ide u tom pravcu.
Muškarac ili žena rođeni na dan osnivanja Crnogorskog univerziteta ili Crnogorske akademije nauka i umjetnosti još nemaju - ni pedeset godina. Teško je govoriti o protoku vremena i djelovanju institucija na društvo koje je moglo da profiliše duh istinske javne rasprave - o bilo čemu. A to je, na žalost, vidljivo na svakom koraku.
Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika CANU, kao i svi podvizi te vrste, koji nastaju združenim radom stručnjaka, ima propusta i grešaka, štamparskih ili druge vrste. Bliski narodi oko nas bavljenje Rječnikom započeli su prije više decenija, i ti projekti još traju. Rječnik se ne pravi preko noći. To je ozbiljan, paklen posao.
Upravo zbog onih stvari na koje je valjalo ukazati sa ciljem poboljšanja Rječnika - ovo je najpogrešniji mogući model. Način na koji se orkestriraju napadi na Rječnik pokazuje nedvosmisleno političko porijeklo akcije. Umjesto naučne rasprave čiji bi rezultat bio na polzu cijeloj zajednici, dobili smo još jedan poligon za političke obračune. Uglavnom besmislene i neplodne. O rječniku pričaju ljudi koji nisu u životu uzeli u ruke nikakav rječnik, čak ni one “turističke” što ih je Obod nekada objavljivao. Ali to im ne smeta da grme na one koji izrađuju, da, možda bi i to trebalo reći - prvi rječnik crnogorskog jezika.
Jer, rečeno figurom Štefana Georgea, ničega - ni kulture, ni društva - nema tamo gdje - Rječnik nedostaje.
Bonus video:
