Povodom dana nezavisnosti ove naše “male” a lijepe države, posla mi tekst prijatelj uz obrazloženje da ga je pisao jedan mladić, ili ko već, i objavio na Internetu istim povodom. Pa evo kao predgovor ovog teksta citiraću ga u cjelini u nadi da mi autor neće zamjeriti.
“Ne volim te ja, dobra moja Crna, jer je to sad moderno. Ne volim te jer je to lako. Ne volim te jer mi je na taj način lakše da obezbijedim sebe i potomstvo do osmog koljena. Ne volim te jer nažalost i dalje ima onih koji bi te u čašu popili i onih koji tako pričaju, a ni sami u to ne vjeruju. Ali vjeruju u eure. Ne volim te ni zbog onih koji te piju i koji nikad neće prestati bit' žedni. Ne volim te ni zbog onih koji sad dižu dva prsta, a nemaju pravo na to. Ne volim te ja, Crna moja, ni što u tebi, tako maloj, pod istim nebom, žive đeca koja nekad ni za užinu nemaju i ona kojima telefon košta koliko prosječna, dostini nedostižna, potrošačka korpa. Ne volim te ni zbog bijesnih džipova, ni popijenih stotina eura za jednu noć. Ne volim te ni zbog turbo folka i kvazi pop-a koji i dalje dominiraju. Ne volim te ni zbog ozobanih, ni zbog pokondirenih. Ne volim te jer ti se Prijestonice śete kad treba napumpati mlitavi osjećaj nacionalne pripadnosti. Ne volim te ni zbog čega ovoga. Ja tebe, dobra moja Crna, volim jer su sve velike ljubavi neobjašnjive, iracionalne. I jer bih śutra, da treba, život za tebe da'. Srećan ti Dan nezavisnosti, dobra moja Crna. I ne zaboravi- nijesu tebe stvarali pojedinci- ti si njih stvarala. Crna Goro, dobra moja!”
Šta reći? Mnogo emocija i strasti? Ali je valjda to ono što mladog čovjeka odvaja od starca. Patriotizam ? Mogao bi neko citirati onog pruskog oficirčića koji ga je doživio kao najveću prevaru savremenog svijeta. Ili Miru Furlan, doajena jugoslovenskog glumišta, koja je rekla: “Najveći patriotizam je kritika sistema”.
Čini mi se ipak, da je ovaj mladi čovjek, svjesno ili ne, sebi objašnjavao razliku između vlasti i države, precizno određujući svoj patriotizam kroz ljubav prema državi, a ne prema vlasti. Nije to, bogme, ni malo jednostavno u Crnoj Gori, u kojoj jedna te ista vlast punih 25 godina, direktno ili indirektno, usađuje u našu svijest sve do podsvijesti onu čuvenu maksimu “država - to sam ja”. Svaki onaj pojedinac koji bi se usudio kritikovati vlast proglašavan je izdajicom i državnim neprijateljem. Za “ patriotizam ” je proglašavan “rat za mir”, pljačka i pohara tuđe zemlje, ubijanje ljudi na njihovim ognjištima, deportacija sopstvenog naroda da im sudi drugi dušmanin da ne bi domaći dušmani okrvavili ruke, već da im “samo” ostane krvava duša.
I danas se “patriotizmom” proglašava besomučna pljačka i pohara Crne Gore. I opet ista matrica. Opet poznati izdajnici i još poznatije “patriote”. Samo što su ovaj put “patriote” dodatno pojačani sa “kontroverznim biznismenima” domaćim i bjelosvjetskim, koji su u vremenima tranzicije uspjeli da se “snađu”.
Ma koliko se trudio da povjerujem da nam naša gebelsovski oblikovana podsvijest ne da da vidimo očigledno, ne polazi mi za rukom. Trebalo bi biti naivno naivan pa povjerovati da građani ne vide ovu i ovakvu vlast. Pa u čemu je onda tajna? Kad o tome razmišljam pada mi na pamet jedna druga još čuvenija maksima Julija Cezara - Divide et impera - Podijeli pa vladaj. Taktiku “razjediniti protivnika da se ne može suprostaviti” ova vlast je dovela do perfekcije da više nijesam siguran ko je pravi autor ove maksime. Podijelila nas je na: partizane i četnike, patriote i izdajnike, obespravljene i one koji su uvijek u pravu, prebogate i siromašne… ali nas u načelu podijeli po za nju najvažnijoj osnovi - nacionalnoj. Svojevremeno je izvjesni savjetnik za spoljnju politiku predsjednika Amerike osmislio tezu koja glasi: ne postoji ideologija čija koheziona sila može da se odupre destruktivnoj snazi nacionalizma. Da je to apsolutno tačno najbolje svjedoči raspad bivše nam države Jugoslavije na makro planu, kao i nemoć crnogorske opozicije na mikro planu. Bez obzira što nacionalizam nikom ništa dobro nije donio, i bez obzira na to što je kroz istoriju on uvijek rađao fašizam, nacizam, diktaturu i sukob, za ovu vlast je poželjan sve dok je “kontrolisan” i po nju koristan. Svjedoci smo šta znači forsiranje nacionalnog identiteta u sredinama đe žive različite skupine ljudi u jezičkom, religijskom ili običajnom smislu. Sve dok se osjećamo, prije svega, kao Srbi, Bošnjaci, “pravi” Crnogorci, Albanci, a ne kao građani ove države, do tada ćemo razlog za bilo kakvu vrstu ugroženosti, pa čak i onu egzistencijalnu, pronalaziti u onoj drugoj nacionalnoj skupini a ne u vlasti.
Korist od te i takve opozicije, kojoj je jedini cilj “zaštita” nacionalnih interesa određene skupine ljudi, a ne interesa svih građana, za ovu vlast je mnogostruka. Posebno se u tome ističe dio opozicije čiji lideri svojim izjavama prijete čak i suverenosti Crne Gore. Opozicija kakvu svaka vlast samo poželjeti može.
Jasno je da ova vlast odavno više ne uživa povjerenje glasača, već samo ubira plodove nepovjerenja iskazanog prema njenim oponentima. U suštini sva njena vještina je u ponudi koja bi ogoljena izgledala ovako: birate, poštovani građani, između nas koji vas pljačkamo ali vam ne otimamo državu i onih koji ako dođu na naše mjesto prvo što će uraditi uzeće vam državu. Vrhunska obmana. Izbor manjeg zla. Sasvim je jasno da je i jedno i drugo zlo jednako pogubno po Crnu Goru i njene građane. Prvo zlo će nas sasvim izvjesno dovesti do istog rezultata kao i drugo, samo je razlika u dužini trajanja. Njegov rezultat će biti “banana država”. Ova čuvena krilatica je nastala u Latinskoj Americi gdje su postojale male države čija se cjelokupna privreda svodila na proizvodnju banana. Ako kupite sve plantaže kupili ste i državu. Ovim tempom i načinom rasprodaje Crne Gore sudbina “banana države” nam je zagarantovana.
Zbog svega ovoga ne smijemo povjerovati da budućnost Crne Gore i njenu vlast moramo birati između dva zla tako što ćemo izabrati manje. Ne! Postoji i treći put koji treba da od ove države napravi građansko društvo jednakih prava za sve, sa poštenom i odgovornom vlasti koja će umjeti upravo ođe da nam stvori najljepše mjesto za život. Na nama je samo da ne prihvatimo obmane i prevare koje nam se nude.
Umjesto fusnote, “kontroverzni bisnismen”- bogat čovjek čije je bogatstvo potpuno nepoznatog porijekla, sa malo ili nimalo škole i radnog staža, ali nerijetko sa kriminalnim dosijeom dužim nego što je “Rat i mir”. Tranzicija - jednosmjerni prelazak državne imovine u privatne džepove, bez prebijene pare naknade toj istoj državi.
Autor je politikolog
Bonus video:
