Volio bih da još nekada u životu budem srećan i pun nade kao što sam bio na dan referenduma prije deset godina i u nedjeljama koje su uslijedile do veličanstvenog trenutka kada se crnogorska zastava zavijorila ispred zgrade Ujedinjenih nacija. Time je ostvaren prvi dio moga sna. Drugi dio moga sna je bio da se Crna Gora uzdigne do visine planetarnog primjera mudro i humano organizovanog i ekonomski jakog ljudskog društva. Uporno sam tvrdio da sa ovakvom teritorijom i malim brojem stanovnika Crna Gora može biti najbolja evropska država, smatrao sam da je sve manje od najbolje evropske države neuspjeh i nesposobnost. Tek juče sam shvatio koliko sam bio bez vizije i bez nacionalnog i ličnog samopouzdanja. Naš veliki Vođa mi je to jasno pokazao jednostavnim riječima izrečenim na proslavi 10 godina od obnove crnogorske države. Vođa reče "Ni najveći optimisti nijesu očekivali ovakav napredak“. Ja sam bio najveći crnogorski optimista, ali kao što Vođa reče (a ja nesrećnik nijesam bio primijetio) nadmašena su moja očekivanja da postanemo najbolja evropska država.
Oprostite mi, Vođo i Bože, moju plitku pamet. Oprostite mi što nijesam shvatio koliko je korisno divljački razoriti crnogorsku obalu. Oprostite mi što nijesam shvatio koliko je važno nametnuti Crnoj Gori najsuroviji i najnehumaniji kapitalizam i obezbijediti ekonomsku okupaciju Crne Gore od strane bjelosvjetskih i domaćih tajkuna. Oprostite mi što sam tek sada shvatio koliko je dobro uvoziti pola milijarde nekvalitetne hrane kojom se trujemo, umjesto da koristimo bogom dane uslove za proizvodnju zdrave hrane. Molim za oproštaj i pitam se kako sam mogao biti slijep da ne vidim korist od uništavanja zdravstva i školstva. Zamislite mene plitkoumnog, nijesam shvatio ni koliko je važno do astronomskih razmjera zadužiti Crnu Goru i njene opštine. Gde će mi duša, živimo u raju, a ja griješan pričam kako su svi ovi genijalni rezultati (i mnogi koje nijesam pomenuo) ravni veleizdaji države.
Pored zahvalnosti Vođi za genijalno vođstvo, srećan sam što je Vođa tako blag i tolerantan čovjek. Nikada nije tužio nesoje koji su ga klevetali da je, ne daj bože, zbog šahovnice omrznuo šah.
Srećan sam što nam je Vođa skroman čovjek koji ne voli hvalisanje. Nikada nije dozvolio da objave fotografije kako u znak protesta igra šah na šahovnici, dok četničke horde liberala jurišaju na Dubrovnik, a sa Lovćena vila kliče, razorićemo te Dubrovniče.
Juče me Vođa još jednom oduševio izjavom na proslavi deset godina obnove državnosti, izjavom koju ću pokušati da ovekovječim mojim amaterskim stihovima: "S brda para Milo kliče, oprosti nam, Dubrovniče". Oprosti nam, Vođo, što ti nijesmo napravili još mnogo veće brdo, bar dva puta veće od Lovćena, da sa njega svojim brižnim očinskim pogledom možeš da vidiš čitavu Crnu Goru. Molim te, Vođo, prodaj Buljaricu i, ako je još šta ostalo, napravi brdo dostojno tebe i tvojih tajkuna (naravno, tajkun koristim kao moderno ime za anđele).
Bože, hvala ti što čuvaš našeg Vođu i što si mu podario opoziciju koja je svojim kvalitetom najbolji garant njegove doživotne vladavine. Pitam se ima li spasa za državu koju je Bog ovako velikodušno nagradio prirodom i nemiliosrdno kaznio političarima.
Bonus video:
