Ponekad dobijem prijateljski savjet da o određenoj temi pišem, da nešto ne propustim slučajno, kao i savjet da nešto što je suviše opasno ili „past tense“ preskočim. Nedavno sam dobio odličan kontra-savjet. „Piši o Poljskoj“ reče mi Džoni. I odmah zatim je ponovio još jednom: „Piši o Poljskoj“. Drugim riječima, preskoči sve ostalo, preskoči sve zastave naše jer nije vrijedno i nije za pomen, a nije da nije. „Nije da nije, a nije ni da nije.“
I to mi reče baš Džoni, i pominje prvo Poljsku, a Džoni i Poljska daju srce. Poljska u mome srcu. Treba da bude Poljska svima u srcu, kao ideal, kao opomena, ali nije, jer mi nismo Poljska jer Poljska nikad nije dala kvislinga. Klinton je kritikovao Poljsku, i oni su ljuti. Poljska ima pravo da bude vječito ljuta, na sve strane da usmjerava ljutnju, nikako mržnju.
Katyn, samo pogledati taj film Andžeja Vajde i shvatiti koliko su Poljaci izgubili ljudi u sistematskom trijebljenju njihove elite i generala, koliko su bili izmanipulisani i huškani, a uvijek nastradali i od Rusa i od Njemaca. Pobijeni, i još im se nameće krivica za logore jer, eto, bili su na njihovoj teritoriji. Ali ne zaboraviti što pjeva Džoni, Poljska nikad nije dala kvislinga.
Pitam se samo hoće li iko o Crnoj Gori ispjevati tako iskrenu pjesmu sa stihom: „Pobjedili smo svi mi“. Pjevaju već, ali lažni slavuji i netalentovani paraziti. Zato i treba misliti o Poljskoj iako će neko reći da nije to prava Poljska, da nje više nema. Ima je u pjesmi i u mislima, u stradanjima. Isto kao što ima i Crne Gore samo u priči i sjećanju, u geografskoj odrednici i nikako mitu, jer mit je opasan. Mit je prevara. Partija je firma, nije ideologija. Partija je račun sa nulama, sto u ćošku i ljubavnica.
Biće lijepo da ima ljudi kod nas koji vole i vjeruju u Poljsku, a da ima možda i Poljaka koji su čuli i vole Crnu Goru, vjeruju u neko čojstvo i junaštvo, poštenje, gostoprimstvo i moral, neodustajanje i nepokornost. Samo se nadam da neće biti u prilici da saznaju više o Crnoj Gori, da će doći u posjetu kad bude divan dan, da im se poklopi da upoznaju najbolje naše ljude, da slučajno nalete na njih, da im se san nastavi, da ne upoznaju većinu. Onu što jedva čeka da lupeža, onu ozlojađenu i nagriženu, što je u dubini sebe svjesna svojih grjehova pa se trudi da sve oko sebe pokvari i uništi, uključujući i duh.
Poljska se digla iz pepela. I dalje ima još mnogo pa da prodiše na pravi način, ako joj opet neko sistematski ne polomi krila. Zato je Poljska uvijek draži tim za koji svi navijaju, svjesni da su slabiji, siromašniji i često nemoćni, a ipak navijamo za njih. Dajemo im podršku za koju znamo da ipak nema svrhe, ali ipak navijamo za njih.
Ne želim da mislim na to što je moja država postala, i što je to u glavi jednom koji leti iz države ostavljajući prazne džepove narodu, i drugom koji je to isto omogućio sebi, samo što i dalje ne mora da leti van. A bina se diže, i grmjeće mikrofon na trgu, zapjeniće voditelj ipak svjestan da je svake godine sve manje plaćen za tu galamu. Narodu će ostati samo da miriše spaljeni barut vatrometa, i ništa više.
I zato treba samo misliti na Poljsku. Džoni, Poljska i srce, ništa drugo.
Bonus video:
