Sljepilo

“Mislim da nismo oslijepili, mislim da smo slijepci,

Slijepci koji znaju da gledaju, ali ne vide.”

Naše društvo ima neku vrstu kolektivne bolesti. Radije od Kamijeve Kuge ili Pekićevog Bjesnila, naše društvo boluje (i imenom i simptomima) od Saramagovog Sljepila. Ukratko o epidemiji iz knjige: sljepilo se neobjašnjivo širi, a društvo raspada, dok činjenice, savjest, moral i razum prestaju da koegzistiraju i u koliziji su sa radnjama i odlukama. Naizgled zarazna bolest koja nema medicinsko uporište, pa je teško i izlječiva. A kako se ta epidemija kod nas manifestuje? Sistem prikriva činjenice, interpretira ih “mimo zdravog razuma i očiju”, a odbija da reaguje čak i na one koje sam objavi.

Nalaz revizije o flagrantnom kršenju zakona je vidljiv samo pojedincima. Ne proizvodi prekršajnu ili krivičnu odgovornost, jer nadležni (inspekcija) koji bi trebalo da je pokrenu nisu posjetili predmetnu instituciju. To što Državna revizorska institucija jeste, nije od značaja. Još je beznačajnije što zakon krši Ministarstvo unutrašnjih poslova. Drugo ministarstvo, zaduženo za poslove evropskih integracija, na negativan nalaz DRI reaguje ljutnjom: vaš izvještaj je rezultat “neobjektivnog, necjelovitog i uskog sagledavanja problematike i propisa koji tretiraju oblast funkcionisanja diplomatske mreže”. Drugim riječima, cifre lažu i mi znamo bolje. Tužilaštvo svoju ljutnju isto usmjerava ka DRI, a ne ka prestupnicima. I više vjeruje u (nepostojeće) prijave DRI nego u sopstvene.

Ili, isto to Tužilaštvo izda saopštenje da je samostalno pokrenulo inicijativu ispitivanja određenih nalaza, a kad ih pitate šta je urađeno, kažu da su naknadno ”utvrdili” da se već vodi niz postupaka kojima ovi nalazi mogu, donekle, i poslužiti. Stoga nema potrebe, potencijalno, novi postupak održavati u životu, ali isto ćemo ga računati kao inicijativu i javno se hvaliti.

Isto je i sa “sitnijim” prekršajima. Pojedinačni godišnji izvještaji o sprovedenim javnim nabavkama naručilaca obiluju kršenjima Zakona za koja su predviđene sankcije (dostavljanje netačnih podataka, kršenje zakonskih ograničenja, nedostavljanje podataka, samo su neki od njih). Uprava za javne nabavke zbraja sve, objavljuje samo neke, ni za te neke ne odgovara niko. Ili makar nema javno dostupnih informacija o tome. Sama Uprava voli da se kiti tuđim perjem, ili navođenjem osoba koje nisu dale saglasnost za to. I pisano ograđivanje imenovanog ostaje neshvaćeno, nevidljivo i nije dovoljno odvraćajuće.

Dešava se i da u imovinskim kartonima javnih funkcionera ne stoji iznos ličnih primanja. Ili su direktoru Agencije za sprečavanje korupcije promakla ova prazna mjesta u moru drugih informacija ili je mastilo na tim mjestima vidljivo samo njemu. Za te funkcionere “računa” se samo činjenica da su izvještaj dostavili, cifra gore-dolje, tek, nebitno je.

Rijetki pokušavaju da nađu uzrok svemu. Građani nezadovoljstvo sistemom izražavaju tako što ga podržavaju. Čekajući bezuspješno da se sistem sam uruši, kao i svi retrogradni, sve oči su trenutno uprte u vladu izbornog povjerenja. Doduše, ne sa istim emocijama i istom nadom. Tako se pojedini ne sjećaju da su isto tražili prelaznu vladu, pa sad oštro napadaju jedinu ostvarivu u ovakvim (nedemokratskim) okolnostima. Drugi nipošto neće da glasaju za lex specialis koji je kreirao Duško Marković, ali su do juče htjeli da glasaju za isti da su dobili dva ministra, umjesto jednog koji im je ”ponuđen”. Za ovakve dramske obrte potrebna je i kolektivna amnezija, budući da su mnogi političari bukvalno shvatili davnu ”krilaticu” Novaka Kilibarde “nikad ne pitajte političara šta je govorio juče”: i za danas, i za juče.

I dok bi u normalnim okolnostima zaraznu bolest riješilo 40 dana izolacije, za naš sistem je to nedovoljno. Bilo kako bilo, pomenuta vlada izbornog povjerenja bi trebalo, makar u skladu sa sporazumom i pomenutim zakonom, da kontroliše mali dio ove epidemije širokih razmjera. Više od 40 dana, a manje od 40 nedelja. Što nas više budu upoznavali sa njenim simptomima, možda joj i nađemo lijek u oktobru. Osim ako ne planiramo da provedemo u mraku još četiri godine.