Na ekranu gledam ozarena lica Filipa Vujanovića, Svetozara Marovića, Ranka Krivokapića... Dok se Đukanović, izuzetno smireno za važnost trenutka, zahvaljuje svim građanima, prisutni ga često prekidaju povicima "E viva Montenegro"! Te večeri, 21. maja 2006. godine i ja se osjećam ponosno, dio sam izvršne vlasti i pripadam pobjedničkom bloku. I ne samo to, ideja samostalne, međunarodno priznate Crne Gore, koju sam skromno, ali od početka 90-ih godina, bezrezervno i iskreno podržavao, konačno je ostvarena. Nikada mi se nisu dopadali događaji koji obiluju nacionalnim nabojem i patriotskom patetikom, ali te noći sve izgleda tako normalno i prirodno, pravda je zadovoljena. Tih majskih dana, samo su naivni i euforijom ponešeni građani mogli pomisliti da je cilj ostvaren - država jeste obnovljena, ali je ona nakon 15 godina političkih lutanja više ličila na ekonomsko, socijalno i kulturno zgarište, nego na politički i demokratski zrelo društvo.
II
Prava prilika za kulturne poslenike, stvaraoce i umjetnike, one kojima pripada da svojim djelom pomažu da društvo ide u pravom smjeru. Slobodne ljude, one koji nemaju hrabrosti da budu kukavice, one čiji je zadatak da kritikuju i kad se čini da je sve u redu. A to je tako važno, jer ne postoje medicinski kritičari, ni ekonomski, ni mašinski, niko nikada nije čuo za poljoprivrednog kritičara, ali jeste za filmskog, književnog, likovnog ili muzičkog. To su ljudi čiju slobodu govora ne smije da ugasi nacionalna, vjerska, politička ili plemenska pripadnost. Počelo je sjajno, nagradom crnogorskom vajaru Miodragu Šćepanoviću u Parizu. Skulputura Sigurnost (koja simbolika), sigurnost u kamenu izvađenom iz Svinjače, rađena u Selištu, samo je dokaz da crnogorska kultura ima kapaciteta u umjetničkom stvaralaštvu. Kulturna baština je priča za sebe. Zahvaljujući prošlosti, u nasljeđe smo dobili bisere helenske i romanske civilizacije. Svojim prisustvom ovaj prostor su obogatile srpska, turska i austrougarska imperija, a dosta smo toga uradili i sami. Iliri, Sloveni i Dukljani ostavili su brojne materijalne i nematerijalne tragove. Kotor bez premca, Cetinje, Ulcinj i Sveti Stefan primjeri su nesvakidašnje arhitekture, pa Diatreta, Vladimirov krst, Oktoih, Gorski vijenac, Crmnički oro, Dobrotska čipka...
III
Samo je to trebalo upakovati, dati mu pravnu normu, pomoći stvaraoce, kulturi dati slobodu i zaštiti kulturno nasljeđe. Za ovaj ozbiljan zadatak, koji su morale da urade sve zemlje u tranziciji, postojao je i model koji definiše šta je to javni interes u kulturi, kako se ostvaruje i ko ga finansira. Pored utemeljenja u Ustavu, model postojanja Zakona o kulturi, smatrao se kao dobra praksa, da se kultura zdravo i slobodno razvija. Zakon o kulturi donešen je 2008. godine, a rezultati njegove primjene analitičare crnogorske kulturne politike sigurno bi podijelili u dva sukobljena tabora. Jedan koji vjeruje da je to bio i ostao dobar mehanizam za prosperitet crnogorske kulture, i drugi koji smatra da se ovim zakonom promovisala autocenzura kao uslov, da bi kao kulturni poslenik živjeli, radili i stvarali u nezavisnoj i slobodnoj Crnoj Gori. Naizgled, Zakon izgleda u redu, on reguliše pitanja osnivanja i rada ustanova kulture, definiše status umjetnika i stručnjaka u kulturi i obezbjeđuje pomoć njihovim udruženjima. On predviđa postojanje Nacionalnog programa za kulturu, kojim se utvrđuju dugoročni ciljevi i prioriteti razvoja kulture, a za praćenje stanja u kulturi i njenom unapređenju obrazovan je i Nacionalni savjet za kulturu.
IV
Ono što čini razliku crnogorskog Zakona o kulturi u odnosu na slične zakone u okruženju i zemljama u tranziciji, jeste izbor Nacionalnog savjeta i imenovanje direktora institucija kulture čiji je osnivač država. Naime, u Crnoj Gori Nacionalni savjet za kulturu bira Vlada, a praksa je da to radi Skupština. Za to postoji niz opravdanih razloga, koji su direktno vezani za funkciju Nacionalnog savjeta za kulturu. Savjet, po pravilu, čine ljudi od integriteta u oblasti kulture, čiji je prevashodni zadatak da kulturu zaštite od politike. Dakle, kada ministar kulture nema skoposti da na Vladi progura ili zaštiti neki projekat, zaštitu interesa u kulturi pruzima Savjet. Savjet za kulturu insistira da nije normalno da se direktori javnih ustanova čiji je osnivač država imenuju na Vladi, na predlog Ministarstva kulture, bez javnog konkursa. Savjet za kulturu insistira da nije demokratski nazvati čovjeka telefonom i pitati ga: Da li želiš biti direktor? Nacionalni savjet za kulturu, zna da taj telefonski poziv ne može dobiti čovjek koji kritikuje rad aktuelne vlasti? Nacionalni savjet za kulturu zna da su pojmovi "afirmisani umjetnik" i "stručnjak u kulturi visoke reputacije", kao zakonski uslovi za imenovanje direktora javne ustanove, stvar slobodne procjene i lične volje donosioca odluke. Kome bi normalnom palo na pamet da je Nacionalni savjet za kulturu samo forma, da bi se neki ljudi od javnog ugleda okupili i zajednički mučali. Da ne talasaju i ćute, da javno ne iznose svoj stav. Da u nezavisnoj Crnoj Gori budu neslobodnog duha.
V
Zato i nije iznenađenje da posljednjih 10 godina nije zabilježena ni jedna žučna rasprava koja se ticala razvoja kulture, nije bilo ni stava ni kontrastava gdje su suštinski problemi u crnogorskoj kulturi. Na tom polju, skoro pa ništa nije učinjeno. Kao da je važnije bilo da se kultura stavi u funkciju zadovoljenja interesa nabijeđenih patriota i umjetnika. A gdje su institucije, da li su one radile u interesu kulture i umjetnosti? Gdje su njihovi direktori i njihove ambicije? Da li su njihovi snovi da kultura bude važan segment ekonomskog razvoja društva ili se ulaskom u "funkcionalnu elitu" završavaju sve njihove ambicije? Na kraju, ali prije svega, uvijek stoji ljudski faktor. Opet je bljesnuo Šćepanović. Ponovo u Parizu 2012. godine, ponovo kamen iz Svinjače, Selišta, naziv skulpture Opasne sjenke.
Bonus video:
