Mogao sam snimiti film. Ali nijesam… Mogao sam fotografisati… ali nijesam.
Tražili smo - našu ljubav: DIJETE!
Dječak koji voli da leti, koji se ne plaši visine. Dječak koji obožava vodu.
Porodica je skrenula pažnju na autizam.
Zato smo krenuli u potragu - pokušavajući da nađemo, kao putokaz, obrasce ponašanja.
Ognjenovo obožavanje vode, kod građana u potrazi, pobudilo je strah.
Kajakaši, hrabro, u prohladnoj noći, pretražiše Moraču. Građani, pretražiše i pećine.
Gospođi, u sedamdesetim godinama, je stradao zglob. Na mjestu zapomaganja i bola bila je rečenica: ”Tražite dijete, puštite mene, nije mi ništa.”
Svi smo sanjali, trčeći prema snu, da smo našli Ognjena.
Pretražismo brdo Gorica, cijelu Podgoricu…
Ognjen nas je spojio slobodom svoje stvarnosti.
Srijećem ljude iz Kotora, Bara, Cetinja…
Ali … malo je policije. Premalo. Individualno, oni su tu. Ali gdje je DRŽAVA!
Biciklisti obilaze grad, kajakaši vodu, ostali građani cijele noći - obilazimo svaki žbun, podrum… ali Ognjen je sa sobom. Gdje bio - on je sa Bogom!
Ali, da ga zagrlimo - to je naša molitva! Zato i ne osjećamo umor… Više stotina građana… ali malo je policije. Gdje je vojska? Gdje su psi tragači? Sjutra je kasno za tragove?
Ujutro, iscrpljeni i tužni, idemo prema Ognjenovom stanu. Ognjenova porodica donosi nam osvježenje. Sok od lipe.
Ali kako osvježiti porodicu? Kako umanjiti njihov strah i bol? To nije moguće... ali podijeliti bol… To je obaveza!
Državo, gdje si? Sram te bilo!
Ognjenov otac, Branko Rakočević, izuzetno hrabar u velikom bolu, rekao je: “Koristim priliku da se zahvalim sugrađanima koji su uložili maksimum napora da pronađu Ognjena. To je za mene bilo, zbilja, fascinantno. Uliva mi neku nadu… da ipak… nismo izgubljeni… Zahvalio bih se najprije rođacima, komšijama, kolegama sa posla koji su se angažovali od prvog trenutka… Uključila se i policija, bilo je tu individualnih slučajeva… Momci su se žrtvovali, spuštali se i u kanjon Morače… Ali ono što po malo (možda nije moment da kažem) ali, ne zamjeram, samo skrećem pažnju i zbog drugih slučajeva: nije bilo nikakve sinhronizovane akcije! Puno se kasnilo, od samog starta. U osam sati je prijavljeno policiji i putem medija javnosti, a psi tragači su došli tek poslije podne. Takođe nije bilo sinhronizovane akcije, na jedan znak da se krene u traženje, da ima pripremljen plan, to je jednostavno izostalo. Za mene je posebno interesantno da su tu i ljudi iz drugih krajeva Crne Gore: iz Cetinja su došli braća Vujović, iz Bara - Jovanović sa svojom ekipom, sa sjevera, sa juga… A nešto što bih želio posebno da istaknem je… čitajući komentare ljudi sa raznih portala, vidio sam ljude iz Rožaja, iz Berana, koji su islamske vjere, koji su se molili Alahu za život mog sina. Alah i Bog su isto". (uslijedio je plač).
Ognjen je izašao kroz prozor. Bacio je i majicu.
Volio je svjetlost. Nije se plašio visine, ni vode.
Tražimo našu ljubav: DIJETE.
P.S.
Policja je tek treći dan od prijavljenog nestanka, odobrila helihopter. Ronioci su angažovani, tek nakon molbe roditelja.
Gdje je sinhronizovana aktivnost?
Bonus video:
