U Podgorici i Ulcinju, 7. i 8. aprila 2016. održana je II Međunarodna konferencija o zaštiti Ulcinjske solane. Prva je bila prije godinu dana, sa konkretnim i oročenim zadacima i Vlade Crne Gore i ostalih domaćih i međunarodnih sudionika.
Ministar B. Gvozdenović je bio tragikomična figura Konferencije. Upravo zatečen u situaciji koja se u Crnoj Gori opisuje sljedećom izrekom: Drž... solanu, drž levor... Izvorno izreka se odnosi na nemoguću situaciju čovjeka zatečenog u delikatnom trenutku i dovedenog u tešku dilemu koji potez je pravi. Da li da se sakrije golotinja i tako „sačuva obraz“ ili da levorom brani „goli život“. Teška dilema, što se i pokazalo kroz obraćanje gospodina ministra. „Rokovi su bili nerealni... treba još nekoliko mjeseci... bez proizvodnje soli nema zaštite Solane...“
Solana je otišla u stečaj zbog nepunih 15.000 eura duga. Onda je sistematski „očerupana“. Kroz privatizaciju je trebalo unaprijediti i proizvodnju soli i zaštitu prirode. Sve se događalo u poslednjih deset godina, privatizacija Solane je završena 2005. godine. Decenija! Pitanje da li je zemljište od oko 1.450 ha u vlasništvu države ili banke koja je pored nezainteresovane države (ali vrlo zainteresovanih pojedinaca u njoj) stavila hipoteku na državnu imovinu, dajući kredit - nekome.
Svjedoci smo, već više godina, da građani kad im stigne obustava za kredit, odu u banku i saznaju da su nevoljni žiranti - nekome, poznatom ili nepoznatom, sve jedno. Onda građanin mora, sve vraćajući tuđi kredit, preko suda da dokazuje da je sve falsifikat. Banka nije odgovorna za falsifikat koji su uradili njeni službenici! Tako i za Solanu. Banka koja je upisala državno zemljište kao svoje, dok se kredit vrati, nije odgovorna za propuste državnih organa! Da li su propusti iz neznanja, korupcije ili kriminalnog udruživanja, saznaće se i to. Interesantno, ta sitnica nikada nije uzbudila ministra Gvozdenovića. Mantra glasi: „neka institucije sistema rade svoj posao!“ Ali, šta ako institucije, što je u slučaju Solane očigledno, ili ne rade ili rade na štetu javnog interesa i prirode, pa i protivno zdravom razumu? Sačekaćemo „još nekoliko mjeseci“.
Kada se pogleda internet stranica www.solana-ulcinj.me, vidimo brojne programe, proizvodne, turističke, ekološke, obrazovne. Onda se zapitamo zašto je to prirodno bogatstvo osujećeno i sistematski opstruisano od strane onih kojima je dužnost da unapređuju i štite prostor i razvoj zajednice. Piranske solane (www.soline.si), su razvile programe održivog poslovanja i stvaranja tri ozbiljna proizvodna brenda. Solana Ulcinj ima skoro dva puta veću površinu od Piranskih solana, takođe bolje i raznovrsnije prirodne karakteristike okruženja, faune i flore. Osim decenije nastojanja da se sve to pretvori u poligon za gradnju, Ministarstvu, eto, nedostaje nekoliko mjeseci da ispuni obaveze koje je Vlada preuzela prije godinu dana.
Nije sporno da proizvodnja soli treba da se očuva i unaprijedi. Kao i razvoj različitih proizvoda i usluga kojima je u osnovi ulcinjska so. To što je Solana u stečaju, što postoje nejasnoće u vezi sa privatizacijom, hipotekom na zemljište Solane i sl. isključivo je odgovornost aktuelne Vlade i Ministarstva održivog razvoja i to traje više od decenije. A ministar traje i duže. Ah, tih nekoliko nedostajućih mjeseci...
Istorija i nastojanje da se preživi, stvorili su neke sasvim osobene obrasce ponašanja u Crnoj Gori. Poznate nam i kroz izreke, anegdote, a pretočene i u književne i psihološke tipove. Još uvijek neistražen sociološki, psihološki, urbanološki, urbanistički, književno, dramski, arhitektonski, kriminalistički, tužilački, sudski... i ko zna još sa kojih aspekata, jeste period radnog naslova Tranzicija. Kad je sve to počelo, prije četvrt vijeka, vele da je veliki jugoslovenski i srpski pjesnik, Stevan Raičković (1928 - 2007.) rekao: Kako li će će se ovo zvati...
Sa Solanom ostaje dilema - kako li će se ovo zvati? A jasno je - neophodno je ići do početka, tj. privatizacije i stvarati imenik učesnika (institucija i pojedinaca) u tom i kasnijim događajima. Time bi se pružila prilika svima koji se često oglašavaju „Mi, kao odgovorna vlast...“ da se stvarno suoče sa odgovornošću, tj. odgovaraju za činjenje i nečinjenje. Materijalno, svakako. A kako još, na Tužilaštvu je i sudovima. A najviše na građanima kada se nađu u biračkoj kabini sa izbornim listama i imenima na njima. Da se sjete decenija uzaludnog čekanja da bude bolje, bude posla posla, da se poveže staž, da se povećaju penzije, da prorade davno obećani pogoni, da se tridesetogodišne dijete zaposli... da... Eh, da je još tih nekoliko mjeseci, za Solanu, za autoput, za Plave horizonte, za hotel As, za usvajanje Plana obalnog područja i Plana područja Durmitora, za... I kad bi mjesec trajao 365 dana...
Bonus video:
