Prošlo je skoro dvije decenije od kako su ratovi na teritoriji bivše Jugoslavije formalno završeni, ali neprijateljstva još uvijek tinjaju među zemljama nastalim od raspada nekadašnje zajedničke države. Sudeći ne samo po narodnom raspoloženju, već i prema zvaničim izjavama lidera zemalja, odnosi su sve osim dobrosusjedski - između Hrvatske i Srbije, Srbije i BiH, a da ne pričamo o onim između Kosova i Srbije, gdje je pasivno neprijateljstvo normalno stanje stvari.
Naravno, bilo je za očekivati da će biti potrebno vremena da ratne rane zacijele i nastupi pomirenje između zavađenih naroda, koji vjekovima žive jedan pored drugog.
Ali, pomirenje je dug i bolan proces, za koji je potrebna istinska politička volja i pravda za žrtve počinjenih zločina.
Sudeći po javnim istupima ljudi iz vlasti i političara, u većini zemalja nastalih na teritoriji nekadašnje SFRJ postoji neki nivo političke spremnosti (manje iskrene, a više pod pritiskom Zapada) za suočavanjem sa prošlošću i pomirenjem. Ne jedini i ne najbolji, ali svakako najnoviji primjer jeste odluka kosovskih vlasti - Vlade i parlamenta - da se u Hagu osnuje specijalni sud na kojem će se suditi samo optuženicima iz redova OVK! Novi haški tribunal samo za Albance!
Koliko će taj sud biti instrument pravde i pomirenja, tek treba da se vidi, ali, ako je suditi po već postojećem Tribunalu, koji je trebalo da pomogne svim zemljama nekadašnje SFRJ da nađu put pomirenja, u dogledno vrijeme šanse su veoma male, ako uopšte postoje!
A najveći razlog je - Srbija!
Zašto? Zato što se jedino Srbija nije promijenila. Ili, bolje rečeno - bila se promijenila na kratko, a sad se vraća u stanje do kojeg je doveo Milošević.
To je Srbija koja neće priznati svoju istorijsku odgovornost kao glavni krivac za sve ono što se događalo u procesu raspada SFRJ.
A da je to tako, lako se da dokazati, ako ni po čemu drugome, onda po broju osumnjičenih srpskih zvaničnika koji su u Haškom tribunalu optuživani, suđeni, pa i osuđivani za ratne zločine.
Sigurno, i Srbi su bili žrtve u tim ratovima, što i jeste razlog da je mešu haškim zatvorenicima bilo i drugih, ne samo Srba. Ali je nepobitna činjenica da je srpska zvanična politika, sa Slobodanom Miloševićem na čelu, planirano i hladnokrvno, prvo uzurpirala zajedničku državu i njene najvažnije institucije, a potom ih upotrijebila za agresiju nad drugim narodima u toj državi.
Ti ratovi - izazvani od strane Miloševićeve Srbije, koja je htjela da bude “do Tokija”, proizveli su mnoge žrtve na svim stranama i nevjerovatni nivo mržnje koja još traje. Ali, danas, posle više od dvadeset godina od ratova u Hrvatskoj i Bosni, kao i 17 godina od rata na Kosovu i NATO bombardovanja protiv Srbije, skoro svi su se promijenili: od Slovenije i Hrvatske, koje sada već članice EU, do Bosne, Kosova i Crne Gore, koje kao nezavisne države imaju hiljade problema - od korupcije i kriminala, do državne nefunksionalnosti. Ali su sve ove zemlje, na jedan ili drugi način, počele novi život.
Sve osim Srbije!
Ko se ne slaže s mojim mišljenjem, prije nego baci koji ljuti komentar ili psovku na moj račun, neka pogleda posljednje vijesti iz Srbije. Tamo je već naveliko u toku rehabilitacija Slobodana Miloševića.
Dok zamjenik premijera, Ivica Dačić kaže da Miloševiću treba zahvaliti što Srbija još postoji, dok njegov SPS na izbornim mitinzima ovih dana kao specijalne goste ima članove Miloševićeve familije - njegovog unuka i snaju!
Miloševićev bliski saradnik, bivši potpresjednik vlade SRJ, Nikola Šainović, pošto je odslužio dvije trećine kazne od 18 godina na koliko ga je osudio Haški tribunal za zločine počinjene na Kosovu, vratio se u SPS - i odmah je izabran u Glavni odbor stranke.
Sa druge strane, premijer Srbije, Aleksandar Vučić, koji se sprema da posle izbora postane nekrunisani politički kralj srpski, zvanično govori o pomirenju, ide na pomene Srebrenici i priča o Evropi kao srpskom snu, ali njegovi saradnici, članovi njegove Vlade i njegova partija, priređuju dočeke za osuđene ratne zločince, kao što je to bio slučaj sa srpskim generalom, Vladimirom Lazarevićem, osuđenim u Hagu na 14 godina za ratne zločine na Kosovu.
Za neobaviještene: Lazarević je u decembru oslobođen pošto je izdržao dvije trećine kazne, a iz Haga se vratio Vladinim avionom, u pratnji dva Vučićeva ministra - ministra odbrane Gašića i ministra pravde Selakovića - a na niškom aerodromu su ga dočekali kao heroja visoki državni zvaničnici, predstavnici Crkve i vladajuće Srpske napredne stranke. Tom prilikom su se Vučićevi ministri zahvalili generalu-zločincu, rekavši da je dan kad je on pušten iz Haga “veliki dan za Srbiju”, a ministar Selaković je dodao da “zahvaljujući general danas su slobodni Niš, Kraljevo, Valjevo i Kruševac”.
Oslobođenje Šešelja je došlo kao šlag na tortu, naročito obrazloženje haških sudija prema kojima pozivi na ubistvo i linčovanje pripadnika durgih naroda, izjave da se Bosna treba “očistiti od Balija”, a Kosovo “očistiti od Šiptara”, sijanje mržnje i ratna propaganda nisu nikakvi zločini, već političko djelovanje koje je dosvoljeno u demokratiji, što sada daje pravo svima, ne samo u Srbiji, da se vrate sa još većim starim žarom i nikad zaboravljenim neprijateljstvima.
A pomirenje, to valjda ostaje kao neka priča za djecu. Bajka u koju više ne vjeruju ni oni koji je pripovijedaju.
Tragično!
Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu
Bonus video:
