Riječ koja je na ovim prostorima značila temelj opstanka. U Poljskoj prije trideset šest godina bila je nagovještaj demokratije. Kada god da govorimo o njoj to činimo u pravom trenutku. Solidarnost je u osnovi svakog velikog pokreta i društvenog dostignuća. U vremenu u kome je šou sve, ona je ta koja može održati smisao. Ona je pouzdan način da pokažemo da nam je stalo. I do drugih i do sebe.
Solidarnost označava spremnost na zajedništvo ili, rječnikom sociologa, na društvenu koheziju - u ideji ili osjećanju. U najboljem slučaju, u oboma u isto vrijeme. Ona je zapisana u drevnim rukopisima koji danas imaju karakter temeljnih religijskih spisa, a u kojima se na različite načine potencira ideja da onaj ko može treba, ili korak dalje, ima obavezu da pomogne onome koji nema dovoljno i kome je pomoć potrebna. Ona je kroz vjekove bila i jeste istinski modus operandi društvenog progresa. Gdje je nema, nema ni velikih istorijskih pokreta, preokreta niti postignuća.
Odgovor zašto ne možemo da osvojimo osnovnu tekovinu demokratije, smjenjivost vlasti, treba tražiti upravo tu. Tačno je da neki na tom putu zastrane, neki postanu ostrašćeni, neki ne izdrže, neki se priklone kome ne bi trebalo... U najkraćem, napusti se solidarnost u zajedničkoj borbi ili, još opasnije, izgubi se sjedinjenost borbe sa idejom. To se često desi kada je cilj velik. Ali se zbog toga ne odustaje - ni od borbe ni od solidarnosti. Nijedan pad nije obesmislio nijedan let, tako ni apatija i beznađe neće obesmisliti ideju solidarnosti.
Ako upravo tom društvenom fenomenu dugujemo opstanak, a dugujemo, onda je pravo pitanje kako mu u ovom vremenu povratiti životnost i smisao? Kako objasniti ministru da to što uvoznički lobiji združeni sa multinacionalnim kompanijama obaraju cijene voća ili mesa možda jeste dobro za nekoliko sedmica kućnog budžeta, ali je ubitačno za hiljade seljaka? Kako da razumijemo da je država solidarno udruživanje građana koje treba da im pruži sigurnost, koje će stoga i oni štititi, a ne samo apstrakcija koja počinje i završava se sa heraldikom? Kako da poraženi u utakmici, od sportske do političke, nauče da nakon svakog poraza, bio on i plod manipulacije, učine sve da uvide svoje greške, isprave ih, spriječe moguće prevare, budu solidarni sa onima koji ih podržavaju ili navijaju za njih i konačno pobijede?
Vjerujem da je to moguće samo uz razumijevanje i usvajanje principa solidarnosti gdje god je i kad god je to moguće. To jeste teži put, ali jedini u kome se na duge staze dobija. Na tom putu se ne pristaje na tezu da je borba za nju uzaludna i odbija se malodušnost da solidarnost više nije moguća.
Društvena kohezija pristojnih ljudi, ljudi koji imaju integritet, ljudi “svoga posla” bi mogla biti ohrabrujuća. Njih je mnogo više nego li usiljene „elite“, mada ne djeluje tako jer obično ne galame pa se zato njihov glas manje čuje. U konačnom, šta mogu da izgube? Platu, ušteđevinu (ako je imaju), poziciju? Šta?
Udarce tupog i banalnog svjetonazora, po kome je jedini smisao bitisanja steći što više, vidjeti i biti viđen, sticati što više moći kako bi se ponovo imalo što više i tako u krug bez dubljeg smisla i razloga, primjećujemo na svakom koraku. Sve je to civilizacija vidjela nebrojeno puta, ali se pamte samo podvizi koji, bez izuzetka, počivaju na različitim manifestacijama solidarnosti.
Postoji zanimljiva priča iz nekoliko zapisa u kojima se kaže da je Aleksandar Makedonski zahtijevao da bude sahranjen sa rukama prema gore. Time je, po legendi, vladar antičkog Istoka i Zapada želio da svima pokaže kako sa “ovoga svijeta” ide praznih ruku. Uzimajući u obzir ratni plijen kojim je raspolagao, procjenjuje se da je bio najbogatiji pojedinac u istoriji čovječanstva. Jedan od najvećih, koji je imao najviše poslao je poruku kroz milenijume: u materijalnom smislu čovjek istinski i suštinski ništa ne posjeduje. Nikad i nigdje. Postoji samo borba, bez kraja i početka. Rat kao najprizemnija manifestacije borbe i one najdublje bitke koje vodimo sami sa sobom. Čini se da je borba za solidarnost možda najsuptilnija i svakako zahtijeva najviše empatije.
Stara je istina da ne pobjeđuje onaj koji je zadao najviše udaraca, već onaj koji je nakon svakog pada ustao. Na polju solidarnosti se nismo proslavili unazad nekoliko decenija. Padali smo često. Znate već za čuveni kredo današnjice: pošlo je sve dođavola i nijedan pojedinac tu ne može ništa. Mada nam je lakše da preguramo dane u zavaravanju da nas se ne tiče, realnost je sasvim drugačija. Tiče nas se - i mnogo više, zavisimo od ishoda te borbe. Zbog povlačenja u bici za solidarnost suočavamo se sa poplavom samoreklamerstva, samoživosti i sebičnosti. Odustajanje od solidarnosti bi značilo da će poplava prerasti u potop koji se naziva trajna socijalna nepravda.
Potrebno je pokazati da može biti drugačije, da se može preći dug put, preplivati široka rijeka beznađa. Važno je samo napraviti prvi iskorak. Samo da jedan prepliva, da pokaže da je moguće, a poslije će i drugi za njim. Otud, na kraju, pitanje: zašto ne bismo bili solidarni? Kao kod musketara, “svi za jednog, jedan za sve”. Ako ništa drugo, dobar je osjećaj.
Bonus video:
