On je najvitalniji rakom zahvaćeni muškarac koga možete zamisliti. Visok metar i devedeset, 130 kila, začinjenih sonornim baritonom: sjutra bi mogao da pjeva Votana u Bajrojtu. „Nikoga nema u srpskim zemljama ko je zdraviji od mene. Imao sam rak debelog crijeva, al' sam ga pobijedio. Dva puta su me operisali, iskočile mi metastaze na jetri, jedna duga 5mm, druga 9 milimetara: ne rastu više“, kaže Vojislav Šešelj. Ne kaže: prijeti. Sve ni da hoće, Šešelj uopšte ne može da govori tiho: grmi poput Votana. Votaniše.
Dogovorili smo intervju u Šešeljevoj partijskoj centrali u beogradskom predgrađu Zemun. Njegova kancelarija je na pijaci, gdje miriše na šargarepu, krtolu i vlažnu zemlju. Šešeljev biro isijava aromu zagrijane plastike i kompjuterskih kablova. Na zidu pored Šešelja visi portret: Šešelj u ulju na platnu, sa crvenim ešarpom, zakićenim nekakvim velikim ordenom. Velikosrpskim, najvjerovatnije. Šešelj od krvi i mesa je tog dana odjenut u američki džins i antracitnu Lacoste košulju. Iz nosa rastu guste, sijede dlake. Šešelj je predsjednik „Srpske radikalne stranke“, čiji program glasi: vrlo srpski, vrlo radikalno. Šešelj je več četvrt vijeka njen bos. Sem toga je jedan od dva posljednja bitna optuženika UN Tribunala za ratne zločine u počivšoj Jugoslaviji, stacioniranog u Hagu. Na katolički Veliki četvrtak ovaj Tribunal je bivšeg vođu bosanskih Srba, Radovana Karadžića, osudio na 40 godina apsane, a zbog genocida i zločina protiv čovječnosti. Proces protiv Karadžićevog generala Ratka Mladića, koji je 1995. u Srebrenici najmanje 7.000 zarobljenih muslimana izvolio strijeljati, traje još, no sa poprilično velikom sigurnošću se smije predpostaviti da će biti okončan presudom po kojoj je optuženi ostatak svog života provesti među zidinama kazamata. Pod uslovom da uopšte bude presude, jer Đeneral je teško bolestan a u međuuvremenu i olupina samog sebe.
A presudu čeka još i Šešelj: njegova će pasti sljedećeg četvrtka, potonjeg dana martovskog, 31 (tekst je pisan prije ovog datuma - prim.red). Šešelj je specijalni slučaj sred 161 optuženim pred Tribunalom za ratne zločine. Ne samo zbog toga što je, uz Albanca Ramuša Haradinaja, jedini preostali za ratna zlodjela optuženi protagonista ratova jugoslovenskog raspada koji u svojoj zemlji i dalje ima bitnu političku ulogu. Nego i zato što ni jedan proces pred Haškim tribunalom nije trajao toliko dugo kao Šešeljev. Kad je 2003. objavljena optužnica protiv njega, Šešelj se dobrovoljno predao Sudu, a tek sada, posle više nego dugih trinaest godina procesuiranja, biće izrečena presuda. I to tek u prvoj instanci. Čak je i u epskom suđenju protiv Slobodana Miloševića presuda trebalo brže da padne da negdašnji jugoslovenski predsjednik i vladar sviju Srba nije na vanredni način skratio svoj boravak u istražnom zatvoru - kad je umro. No mamutsko razvlačenje Šešelj-procesa, kome je optuženi itekako doprinio štrajkujući gladju, vrijeđajući sudije, stalno opstruirajući rad suda i svako malo objelodanjujući identitete zaštićenih svjedoka - i sve to na nerijetko zabavan način - nije najbitnija činjenica koja ovaj slučaj čini tako osobitim. Prije svega je to Šešeljev stil, kojim pripisane mu zločine ne samo da nije demantovao nego ih je skoro sa ponosom izvikao svojim.
Svi ostali optuženici su se pred Tribunalom ponašali onako kako se optuženi najčešće i ophode: manji broj njih se kajao i naveo da se svojih djela najdublje srami. Većina ja pokušala da svoju ulogu u ratu svede na maksimalni minimum, predstvaljala se kao nevažni šrafčić u groznom mehanizmu Aresove mašinerije ili sopsteni doprinos poricala u potpunosti. Karadžić se tako bio zaogrnuo neznavenošću. Sigurno da se u Srebrenici puno toga groznog desilo, vjerovatno je i puno ljudi poubijano, zborio je, ali on Radovan lično o tome blagog pojma imao nije, niti je šta naredio a još manje to htio.
Šešelj je i tu dugačiji. U više puta prerađivanoj, u početku 33 strane dugoj, optužnici iz januara 2003, bila mu je prebačena cijela lavina zlodjela: Šešelj, rođen 1954. u Sarajevu, doktor prava i bivši docent na politikologiji univerziteta svog rodnog grada, biva optužen da je odgovoran za zločine protiv čovječnosti te povrede običaja i pravila rata. „On je uključen u regrutaciju, osnivanje, finansiranje, naoružavanje, podršku i angažovanje srpskih dobrovoljačkih jedinica“, kaže se u ovom optužnom spisu. Njegove trupe su bile angažovane u ratu u Hrvatskoj i Bosni, što Šešelj nikad nije nijekao, naprotiv. „Srpska radikalna stranka je na front poslala oko 10.000 dobrovoljaca, kojima je branjeno srpstvo“, potvrdio je on već 2003. Na početku rata ponosno je obznanio o svojoj momčadi: „Šaljemo ih iz Beograda u krizna područja. Ja organizujem operacije i definišem ciljeve napada i to što moramo da osvojimo.“ Hrvatsku tvrdnju da je Šešeljeva momčad šenlučila i kasapila žrtve, njihov je srpski vođa opet demantovao. U jednom intervjuu za njemački Špigel 1991. je rekao da je „vaistinu samo jedan Hrvat nesretnim slučajem tako potrefljen u glavu, da su mu od toga oba oka iskočila“. Njegovo ljudstvo nisu nikakvi fašisti „nego samo srpski šovinisti, koji mrze Hrvate“. Iako, tih Hrvata, koje Šešelj najčešće i rado zove ustašama, a sve po uzoru na Hitlerove onovremene balkanske pomoćnike iz II svjetskog rata, u stvari uopšte i nema. Hrvati su, tako kaže Šešelj, izmišljotina katoličke crkve. O čemu je on i cijelu knjigu napisao, vaskolikih 1000 strana dugu: „Kriminalni rimsko-katolički projekt vještačke hrvatske nacije“. Sa bosanskim Muslimanima je skoro pa isto, oni su samo eto islamizirani Srbi. U borbi protiv ovakvih izmišljenih nacija su njegovi ljudi branili srpstvo. Šešelj im je pri tome davao moralnu podršku. Krajem 1991, nakon srpskog osvajanja Vukovara, Šešelj je na ruinama hrvatskog grada na Dunavu odžao govor svom ljudstvu i izgovorio: „Ni jedan ustaša ne smije živ napustiti Vukovar“. Njegovima su riječi vođe koliko odmah k srcu prirasle, pa su srpske trupe, među njima i Šešeljevi bojovnici, u bolnici Vukovarskoj zarobile oko 400 mušaraca, koji nisu uspjeli blagovremeno da uteknu iz grada. Većina biva podvrgnuta mučenju, potom i strijeljana. jihovi su leševi posle rata nađeni u masovnim grobnicama. Čitanje optužnice protiv Šešelja je odvratna, a i zamarajuća lektira, jednostavno rečeno: spirala grozote. Ali, ne radi se ovdje o tome. Jer ni optužnice protiv Karadžića i Mladića ne spadaju u kategoriju „Čika Jova-Zmaj ljubljenoj deci svojoj“. Za razliku od rečenih, kada optužba Šešelju prebacuje da su njegovi zločini služili cilju stvaranja jedne „etnički čiste“ Velike Srbije, onda Šešelju ni na kraj pameti nije da to ospori. Nego kaže: „Naravno. Mi hoćemo i mi želimo Veliku Srbiju. A čim Srbija opet dovoljno ojača, ostvarićemo i to, uz pomoć Rusije.“ Počinjući intervju, tu temu posve zaobilazimo. Počinjemo uljudno, pitajući Šešelja za zdravlje. To je njegov prvi intervju jednom mediju Zapada za više od decenije. Prvo stoga što Vođa prosto nije bio dostupan 11 godina i 8 mjeseci, sve dok mu je adresa bila: Vojislav Šešelj, UN Zatvor, Pompstationsweg 32, 2508 Den Haag, Holandija. A i zato što u Radikalnoj stranci nisu imali dobrog iskustva za zapadnim novinarima. Koji pišu šta im padne na pamet. Pa je tako „Guardian“ u svoje pero naslovio „Šešelj. Klovnovski ratnohuškač“. I sad on treba da priča sa takvim ljudima? Kad je FAZ Nedjeljom uputio zahtjev za intervju, Šešelj se dugo nećkao. Prvi pokušaj u decembru 2014. je propao, kad je haški opuženik, posle pola sata antišambriranja kod sekretarica, FAZ-u otkazao susret. No, u međuuvremenu se predomislio. Šešelj, naime, sada itekako hoće da govori o bližnjoj presudi UN Tribunala za ratne zločine. Hajdemo onda redom.
FAZ: Gospodine Šešelj, za koji dan će UN Tribunal za ratne zločine u Hagu, posle procesa dugog 13 godina, donijeti presudu nad Vama. Šta očekujete?
Šešelj: Ama, uopšte me to ne interesuje. Ja sam taj Haški sud pobijedio. Ubjedljivo. Rasturio. Ne osta kamena na kamenu. Dokazao sam da su sve optužbe protiv mene bile falš, da su izvodili falš-svjedoke a da je i puno dokumenta bilo falširano. Ubjedljivo. Pred očima cijelog čovječanstva. Svaki ozbiljni pravnik na ovom svijetu bi priznao da sam ja taj Haški sud pobijedio.
FAZ: Dobro, presuda Vas ne zanima. Ali, šta očekujete?
Šešelj: Vjerovatno su sudije dobile zadatak da me osude, ali to mi je stvarno svejedno.
FAZ: Od koga su sudije dobile taj zadatak?
Šešelj: Od Amerikanaca i Engleza.
FAZ: A od Njemaca?
Šešelj: Ne vjerujem da Njemci imaju tako veliki uticaj na Haški sud.
FAZ: Bili ste skoro 12 godina u zatvoru. Da li Vam je bilo dosadno?
Šešelj: Ne. Puno sam čitao i pisao. Jedan mi se prst od pisanja totalno deformisao. Sve sam pisao rukom.
FAZ: Napisali ste puno knjiga, pa i o Vašim sudijama. Na primjer: „Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker“ ili „Narogušeno škotsko govno Jan Bonomi“, a o bivšem papi „Pontifeks Maksimus satanističke crkve Jovan Pavle II“. Vrijeme provedeno u zatvoru je, očito, bilo vrlo produktivno?
Šešelj: Baš vrlo! Ali te knjige nisam ja pisao, to su sabrana djela dokumenata o mom procesu, koje želim da sačuvam za istoriju. Davao sam mojim knjigama takve naslove da bi ih što više moguće iznervirao, ponizio, razbjesnio, raspametio. I gle, posle mojih knjiga su mnogi od njih podnosili ostavke. Jan Boni je podnio, a i Kevin Parker odmah po izlasku knjige moje knjige o njemu. Sudija Mohamed Šahabudin takođe, čim sam objavio knjigu „Smrdljiva gvajanska svinja Mohamed Šahabudin“.
FAZ: Vaša knjiga o Širaku ima takođe vrlo upečatljiv naslov...
Šešelj: „Podmukli galski picopevac Žak Širak“.
FAZ: A kako se ono zove Vaša studija o Toniju Bleru?
Šešelj: „Engleski pederski isprdak Toni Bler“.
FAZ: Da li su ovi naslovi Vaše ideje?
Šešelj: Svaki naslov je moja ideja.
Vojislav Šešelj je objavio preko 100 knjiga na čije je naslove osobito ponosan. Njegovo djelo o bivšem generalnom sekretaru UN se i u naslovu rimuje: „Jedna banana za Kofi Anana“. O nekadašnjoj američkoj državnoj sekretari Medlin Olbrajt je objavio studiju: „Krvave ručerde Medlin Olbrajt“, a o njenom tadašnjem gazdi traktat „Vašingtonski seksualni manijak Bil Klinton“. Ali i pored svih njih, Šešelj je najradije pisao o sudijama ili tužiocima Haškog tribunala. Jednog je opisao kao „Holandskog kurvinog sina“ a drugog kao „Pokvarenog malteškog pacova“. Takav mu je bio i nastup pred sudom. Jedan bivši sudija u slučaju Šešelj, koji je u međuuvremenu iz zdravstvenih razloga podnio ostavku, kaže: „Niko me tako nije izluđivao i izbacivao iz takta kao Šešelj“. I kako sad da takvog čovjeka intervjuišete? Da li jednom zlom, nadobudnom uspaljeniku treba u lice reći da je zli uspaljenik? To ne bi bio zadatak novinara. Cilj ovog intervjua je drugačije postavljen. Radi se samo o jednom jedinom pitanju, o čemu Šešelj pojma nema, a ni ja, da li je mudro i poželjno da mu ga uopšte postavim. Jedan bivši Šešeljev saborac me je savjetovao: „Ne pitajte ga ništa o Balerini, inače: ubiće Vas“. Ime saborca ovdje pominjati nećemo, jer je taj u međuvremenu avanzovao i zaposijeda u Srbiji jednu veoma visoku funkciju. Ali, on Šešelja itekako dobro poznaje i veli: „Na priču o Balerini Šešelj nikako ne želi da bude podsjećan“. Sa druge strane Miodrag Olujić nema ništa protiv da ga imenujemo. I on Šešelja odlično zna i poznaje jer ga je upoznao tamo, gdje foliranja nema: u apsani. Olujić i Šešelj su osamdesetih godina u vakat komunističke Jugoslavije zajednički robijali. To je bilo „vo vremja ono“, kad u inostranstvu Šešelja još nisu prezirali nego itekako cijenili. U doba dok još nije bio osumnjičeni ratni zločinac nego nesalomivi disident i „kritičar režima“ za kog su se borile Amnesty International i njemački Zeleni. Jedna delegacija Zelenih, predvođena Petrom Keli i Gertom Bastijanom, zaputila se 1984. za Beograd ne bi li demonstrirala za Šešeljevo oslobađanje. Oni su sa sobom imali peticiju, potpisanu od strane 130 vodećih zapadnih imena. Ali, jugoslovenska policija ih je koliko odmah pohapsila i protjerala iz zemlje, na šta je njemački ministar spoljnih poslova Hans-Ditrih Genšer isto tako odmah otkazao planiranu posjetu Beogradu.
Šešelj je tada važio za preletača, bio je najmlađi doktor prava u istoriji rahmetli Jugoslavije, talenat koji budi nadanja komunističke partije: sve dok ga sopstvena inteligenicja nije katapultirala iz brazde ustaljenosti: jedan naučni rad visokog funkcionera u Bosni, izvrgao je ruglu kao plagijat, što je bilo koliko hrabro toliko i opasno. Od tada je osjećao gnijev moćnika po sopstvenoj kičmi. Komunistička partija, kojom su u Bosni i Hercegovini dominirali tamošnji Muslimani, a koja je bila neupitna sa svoje vjernosti partijskoj liniji, nad Šešeljem je izvršila osvetu. Njegova naučna karijera je bila uništena, a policija je počela da ga maltretira. Kasnije mu je o vrat okačena optužba „kontrarevolucionarnog djelovanja“ . Šešelj je imao 29 godina kad je osuđen na 8 godina robije. I onda se u tom bosanskom kazamatu u jednom momentu desilo nešto, što mu je među upućenima obezbijedilo nadimak „Balerina“. Kafe na Trgu Republike u Beogradu. Miodrag Olujić čita pitanja pripravljena za intervju sa Šešeljem, zakazanim za sjutrašnje jutro. Tiho pomjera usne, klima glavom. Onda mu u oči upada posljednje pitanje. Zastaje. Pita: „Da li je dobra ideja pitati ga o problemu 'Balerina'?” Bivši sasužanj opominje, nije siguran kako će Šešelj na to reagovati. Jer, Šešelj je poznat po svom robusnom ophođenju sa ljudima koji mu idu na ganglije. Jednog političkog protivnika je svojevremeno pretukao zrelo za bolnicu, a na potonjoj improviziranoj konferenciji za štampu taj slučaj, smijući se, ovako je predstavio: on je tipa „malo ćušnuo“, ali tada se ćušnuti nekako okliznuo na kori od banane koja se tu iznebuha stvorila i uz to se okliznuo niza stube. I naravno polomio nos. Kad su ga novinari zgranuto pogledali, Šešelj je nastavio sa cerekanjem i dobacio: „Šta vam je ljudi, pa kore od banana su veoma opasne.“ Toliko je otvoreno lagao kao da je svima jasno htio reći: može mi se, ja sam tog čovjeka isprebijao. Šešelj se rado predstavljao kao mačo-muškarčina. Neko ko izvodi nasilje. Nikako ne kao neko, ko nasilje trpi, kao onda u zatvoru u Bosni, kad mu se desila Balerina. Olujić nije bio prisutan, ali i on je čuo da je Šešelj u Zeničkom kazamatu po naređenju političkih protivnika bio silovan. Da mu se osvete i da ga slome. Da se Šešelju pitanje o toj temi neće svidjeti, to je jasno. On igra ulogu snažnog borca u jednom patrijalhalnom miljeu, uvijek spremnom na nasilje. Takvi muškarci možda i siluju, ali nikako ne bivaju silovani.
Sljedećeg dana u Zemunu Šešelj je dobrog raspoloženja.Tvrdnja da pitanja koja mu se postavljaju o srpskoj unutrašnjoj politici potiču od njemačkog BND-a Šeselju se sviđa, on je ionako devedesetih godina zapadnim novinarima spočitavao da su sve sami strani špijuni. Atmosfera je opuštena, pa ono pitanje izgleda moguće:
FAZ: „Gospodine Šešelj, šta se svojevremeno desilo u zatvoru u Zenici? Da li ste bili žrtva nasilja?“
Šešelj ne reaguje onako kako su najavili njegovi negdašnji saborci. Ostaje posve miran:
„Komunisti ostaju komunisti. A komunisti šire priče kako su me u zatvoru silovali. Ali to nije tačno.“
FAZ: Zašto to šire?
Šešelj: Ne bi li me bilo kako diskvalifikovali. Da je tačno, još onda bi se znalo. Tada nisam bio partijsko-politički organizovan političar, tada to ne bih morao sa skrivam. To bi bio užasan argument protiv režima, da je tako bilo.
FAZ: Znači, Vi niste uopšte bili žrtva nekakog nasilja?
Šešelj: Ne, samo su me jednom pretukli, kad sam već bio u osmom danu štrajka glađu. A kad me policija tuče, nikad se ne opirem.
FAZ: Zašto?
Šešelj: Ako te dva policajca mlate a ti se opireš, doći će još dvojica, pa još pet, još deset. Nemate šanse ako vas u zatvorenoj prostoriji bije policija.
Miodrag Olujić ne želi da se zakune da je priča o silovanju tačna, ali i on potvrđuje činjenicu: Šešelj je bio posve drugi čovjek kad je izašao iz zatvora. Od mladog, komunističkog intelektualca postaje najradikalniji velikosrpski nacionalista devedestih godina, čovjek koji mrzi Muslimane i Hrvate. Što ne mora išta da ima sa navodnim silovanjem, jer i sami boravak u zatvoru u statusu političkog sužnja biva sasvim dovoljan, kaže Olujić: „Prije zatvora je Šešelj prije svega njegovao kontakt sa intelektualnim miljeom i odgovarajuće se ponašao. U kazamatu je onda naučio i uvidio kakvi su ljudi i kakav je svijet stvarno.“ U četvrtak, 31. marta 2016. sudije će u Hagu odlučiti da li Vojislav Šešelj, nekadašnji režimski kritičar u Jugoslaviji, zbog ratnih zločina mora u zatvor. Šešelj, koji je zbog oboljenja od kancera 2014. bio otpušten iz istražnog zatvora, proglašenje presude pratiće na srpskoj televiziji. Najavio je da se ni u kom slučaju neće dobrovoljno predati, ako ga Trubunal bude našao krivim. Sem toga, domovina ga treba, zaključio je Šešelj jasno u intervjuu: „Ima li sposobnijeg političara od mene? Ikog ko je obrazovaniji, inteligentniji, talentovaniji, svojim idealima posvećeniji od mene? Ikog ko je spremniji da se za ideologiju žrtvuje? Ne vjerujem!“
Autor je politički korespodent FAZ za zemlje Jugoistočne Evrope sa sjedištem u Atini (Frankfurter Allgemeine SontagsZeitung - FAZ/FAS)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
