Bilo je dosta priče o Zakonu majki sa troje djece, ali sve što mogu da kažem je - da je diskriminatorski. Da se ne lažemo, lijepo je to što su se u nečemu pozicija i opozicija konačno saglasile, ali moglo je sve to mnogo bolje da se uradi, a ne samo da se državi nakači na vrat 40 miliona eura, za koje još ne znam(o) ni odakle nam. Šta treba da rade i kako da se osjećaju one žene koje ne mogu uopšte da imaju djecu? Šta je sa onim ženama koje žive u Crnoj Gori preko 20 godina, a nemaju državljanstvo, sa onima koji jednostavno ne žele treće dijete, ali, eto, sad poslije ovog zakona vodilja im je ''što da ne''? Mislim da priča o podizanju nataliteta pada u vodu jer ne naiđoh na podatak da imamo taj problem.
Vidjevši kako je to vrsno odradila SNP sa pomenutim zakonom, prije neki dan u pomoć građanima priskoči i URA, ovaj put onim najmlađim, s predlogom da sva djeca do 15 godina primaju dječiji dodatak. Opet da podvučem, naravno da nemam ništa protiv toga da se pomaže onim najugroženijim, ali, isto tako, ne mogu da se ne zapitam na čas živimo li mi to u Švedskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj ili nekoj drugoj, srećnoj, uređenoj, ekonomski stabilnoj zemlji?! Ili smo, ipak, i dalje u Crnoj Gori, koja od evropskih standarda ima samo novčanu valutu, cijene goriva, nevjerovatno visoke cijene gradskog prevoza itd. U onoj Crnoj Gori u kojoj većina ljudi radi za 250 - 300 eura. U Crnoj Gori, gdje ljudi kradu i meso iz frižidera jer je očigledno došla posljednja ura! Upravo to saznanje mi je dalo ideju za ovakav naslov teksta. Ne znam jeste li i vi imali prilike da čujete/pročitate da je prije nekoliko dana, jednoj gospođi, lopov, između ostalog, ukrao i meso iz frižidera. Možda je naslov ipak trebalo da glasi ''Da se naježiš''.
Izgleda da je u godini izbora sve dozvoljeno i sve prihvatljivo. Država se ponaša kao zlatna ribica i ostaje još samo da vidimo koja će biti treća ispunjena želja, ako se ova od URA-e prihvati. Naravno, zanemarićemo ona silna obećanja koja nas očekuju u predizbornim kampanjama a koja će, ako se osvrnemo unazad, i ovaj put, bojim se, opravdati onu staru ''obećanje - ludom radovanje''. Previše bi nam bilo, zaista! Smatram da je bolje da je izglasan određeni zakon koji će biti od koristi svima onima kojima je pomoć najpotrebnija, kojih je, da se ne varamo, previše, a, opet, sve u skladu sa našim budžetom. Uzgred budi rečeno, i ovi stanovi koji se dijele šakom i kapom zaslužnim (i manje zaslužnim) građanima bolje da su pripali upravo onim najugroženijim među nama. Dosadašnji način podjele stanova najbolje opisuje jedna narodna iz mojih krajeva - ko ima, daj mu još!
Krađa je krađa, pa čak i kad je njen razlog borba za preživljavanje nema opravdanje, te smatram da je bolje da se sve parlamentarne i vanparlamantarne stranke, nevladine organizacije, razna udruženja i ostali utrkuju s predlozima kako da smanje stopu nezaposlenosti, da, konkretno, više ovakvih slučajeva krađe ne bi bilo, pa da konačno krenemo u osvajanje evropskih standarda koji su zastupljeni u gore pomenutim, srećnim zemljama.
Bonus video:
