Našoj javnosti je poznata opravdana reakcija arhitekata, i ne samo njih, zbog izgradnje solitera „na rame“ od Hotela Podgorica, djela Kane Radević, koji je dio kulturne baštine Crne Gore.
Toj izgradnji tamo nije mjesto i nema opravdanja, jer narušava postojeću kompziciju Hotela, mijenja fizionomiju prostora i same obale rijeke Morače, koja taj kompleks tangira.
Ono što treba da zabrine ovo društvo, i institucije koje bi trebalo da vode računa o planiranju i uređenju prostora jeste to što niko za to ne snosi odgovornost, još manje što nema sluha, a ni dovoljno afiniteta, da uoči i prepozna greške koje će nastati. One su već više nego evidentno i nastale.
Moram otvoreno da kažem da ovdje manje krivim izvođača radova tog problematičnog objekta, od onih ili onoga koji su mu izdali „ništavna dokumenta“ za početak izvođenja radova, kako konstatova i građevinski inspektor - osoba zadužena da štiti propise struke.
Ovim ne aboliram ovu kompaniju od dijela odgovornosti, jer je i njoj bilo vrlo jasno, a naročito projektantu, da se jedno djelo, pogotvo ne značajno, ne može „poništavati“ da bi se izgradilo neko drugo koje će nanijeti štetu na širem planu.
Ovdje je, nažalost, struka pala na ispitu, a prije svega oni koji su u obavezi da je štite i koji su dozvolili da politika uzme primat nad njom i odlučuje umjesto nje.
Zato su u posljednjih četvrt vijeka naši resursi - površine, posebno duž primorja, „napadnute“ bez milosti i unakažene raznim crtanjima i ad hok docrtavanjima, više po želji određenih domaćih i stranih krugova ili pojedinaca, nego što to zahtijevaju realne potrebe i uređenje.
Ono što još više zabrinjava jeste: što i ako se neka institucija usudi da reaguje, u ovom slučaju građevinski inspektor kao dio nje, to se ne uvažava ili se njegova nadležnost i mišljenje prihvata s rezervom i to od mnogih koji bi i po prirodi posla i sami morali da se zalažu i traže da se propisi poštuju.
Zato se pitamo, ako nije tako, šta očekivati od onih kojima je zakon zadnja „rupa na svirali“, odnosno imaju ogromni kapital koji su neki i na problematičan način stekli i stiču.
Zato se kod građana nameće pitanje; hoće li već neko u našoj državi, za ovakvo stanje da odgovara.
To stanje svakim danom poprima karakter, htio to neko da prizna ili ne, anarhije i bezakonja u kom institucije gube smisao postojanja, a država u kome su one zarobljene nije slobodna zemlja.
Bonus video:
