Dan žena treba posvetiti ekonomskmom, političkom i društvenom položaju žena, a ne krkanlucima i zabavama u raznim „splendidima“ i kupovinom poklona
Kada je januarska tuđa njega isplaćena 22. umjesto 17. ili 18. februara, mojoj mami sam objasnila da ta crkavica kasni zbog isplate „super-socijala“ majkama sa troje ili više djece. Njen kometrar je glasio: „Otkud državi tolike pare?“ Nikada nije bila ljubomorna na druge niti se žalila na sopstvene uslove života. Ja sam joj u šali predložila da udružimo njene majčinske zasluge i moj staž na birou rada, da isposlujemo „super-socijalu“ i da lijepo proslavimo 105. godišnjicu Međunarodnog dana žena.
Malobrojne žene iz Zorkine generacije i od nje mlađe starice, koje žive u opustjelim selima ili po gradskim budžacima Crne Gore, a za koje država nema podatke o broju i socijalnom statusu, nikada se nijesu bavile Osmim martom, jer se u XX vijeku kasno počeo proslavljati i to sa obilježjima potrošačkog praznika. Izuzetak čini period trajanja NOR-a, kada su žene regrutovane u AFŽ (Antifašistički front žena), čega se moja majka sjeća. Muževi uglavnom nijesu imali vremena niti smisla da cvijećem obraduju žene, dok su im djeca živjela rasuta po svijetu.
Rodna ravnopravnost je, što se fizičkog rada tiče, na selu je bila „ostvarena“, jer su sve žene obavljale teške muške poslove, bilo da su im muževi bili zapošljeni ili su sjeđeli doma.
Industrija Republike Crne Gore ispraznila je crnogorska sela, dok je država nebrigom prema seoskim područjima pospješila migraciju stanovništva u gradove. Starci su posljednji napuštali svoja ognjišta a samo rijetki su se odlučili da u selima prožive posljednje godine života. Tužnije od same starosti!
U SFRJ, osobito u vrijeme socijalističkog samoupravljanja, smatralo se da su žene ostvarile svoja prava, pa se skoro ništa nije činilo da bi se drugarice izvele iz tradicionalne uloge žene. Njihov Dan se formalno obilježavao ružama i poklonima. Nesporna je činjenica da je položaj zapošljenih žena bio zadovoljavajući u odnosu na postkomunistički period.
Danas su radno sposobne, osobito mlađe, zapošljene žene nedovoljno i neredovno plaćene, bez slobodnih dana i plaćenih prekovremenih sati, bez sigurnog posla, sa uskraćenim pravom na majčinstvo, pod mobingom,..., itd. Sve su to razlozi da se Osmom martu vrati izvorni revolucionarni duh.
Dan žena treba posvetiti ekonomskmom, političkom i društvenom položaju žena, dok krkanluci i zabave u raznim „splendidima“, te kupovina poklona, nemaju veze sa izvornim feminističkim idejama.
Sve naše Zorke i mlađe žene svih generacija ne moraju da znaju zašto je Osmi mart Međunarodni dan žena, ali su one kao žene sa sela, iz grada, različitih nivoa obrazovanja, bivše i sadašnje radnice i domaćice, supruge i majke,... kroz svoj život markirale sva bolna mjesta u životu žena.
Dok je u Velikoj Britaniji Osmi mart državni praznik, položaj žena na Balkanu je kao prije 100 godina. U svakom stoljeću nedostaju August Bebel, Klara Cetkin, Roza Luksemburg,... a nama, crnogorskim ženama fali hrabrosti, ideja i sloge.
Samo složne i u saradnji sa „sapatnicama“ iz drugih država Zapadnog Balkana i cijelog svijeta možemo poboljšati svoj status.
Bonus video:
