Da li je moguće zamisliti svijet bez pošte i poštanskih sandučića, simbola jednog svijeta koji je dugo i strpljivo građen, a sada, evo, nestaje? Nestaje, može se reći, pred našim očima. Očigledno da jeste, automatski dolazi odgovor dok u poštanskom odjelu, smještenom već nekoliko godina u jednom ćošku lokalnog supermarketa, predajem tek dvije božićne čestitke koje je skoro nemoguće poslati s drugog mjesta u gradu u kom živim. osim iz ovog, ad hoc nastalog, i prije svega jeftinog poštanskog ofisa.
Pa ipak, kao da se niko pretjerano ne uzbuđuje u ovoj zemlji zbog toga. Jedna starija gospođa je, sjećam se, na vijest da se velika gradska pošta zatvara, dramatično prokomentarisala drugoj, kako, eto, sve propada, pa uskor neće biti čak ni pošte. Ali, to je bio više filmski i literarni streotip - reakcija rezervisana za neprilagođene. Izostala je čak i lavina otvorenih pisama zabrinutih čitalaca u lokalnim novinama, koje su glasilo pretežno starijih građana. Seniori su, biće, požurili da se upišu na intenzivne kurseve digitalne pismenosti, shvatajući da je vrijeme papirne ere definitivno na izmaku i da budnost nad opšim interesom ovaj puta nije ono što je in. Uostalom, cementiranje melanholije i permanentni žal za prošlim vremenima koji su dio donkihotskog mentaliteta, nisu trajno obilježje ovdašnjeg sjevernjačkog mentaliteta...
I ja sama, kad dođem na red da pošaljem te dvije spomenute božićne čestitke i pošto izgrcam skoro deset eura za poštanske markice, pomislim da je to glupost i bacanje para, da sam mogla poslati jeftinije digitalne čestitke na kojima ti otpjevaju čitav Jingle bells ili nešto iz tog repertoara, ali dobro, neka bude, tako sam navikla, kod nas je to običaj, zataškala sam revolt i zdravu reakciju stereotipnim objašnjenjem. Za utjehu je što je i sredovječna žena koja je bila odmah iza mene na redu sa svojih nekoliko čestitki, reagovala slično. Ona je još uzviknula da je to skandal, pokazujući na račun koji joj je ispostavljen.
Pogledi su nam se na kratko sreli, i moram reći, trenutna solidarnost mi je godila. Žena je još prokomentarisala da ne razumije zašto pošta koja je u krizi podiže toliko cijene svojih usluga, valjda bi bilo normalno da ih snižava i tako pojača svoju konkurentsku sposobnost. Za kraj je još jednom ponovila da je sve to skandalozno, a onda žurno zgrabila ceker pun božićnih namjernica i otišla svojim putem. Ja sam ostala još nekoliko trenutaka okružena ostalim korisnicima poštinih usluga, ovima koji su čekali da podignu svoje on line poručene pakete i paketiće. Ni jedan račun za struju ili vodu nije plaćen, tek jedna reklamacija o pogrešno uručenom paketu i to je bilo to - pošta anno domini 2018. u mom gradu.
Čak i kad malo kasnije fizički napustim ovaj neobični ambijent improvizovane pošte, osjetim da ga nisam mentalno napustila. Razmišljanje o propadanju je bilo tu, uvuklo se kao konstanta. Valjda smo mi koji dolazimo iz bivše Jugoslavije osjetljiviji na promjene, u svemu slutimo i vidimo propast. Nekako kao da ne pristajemo na sintagmu `neophodna tehnološka transformacija`, a mnogima je još uvijek bliska i ona otrcana fraza o skoroj propasti zapada, iako se ni ona ne događa i zapad je još uvijek tamo gdje je bio. Tačnije, transformiše se permanentno i odlaže propast. Iako sam kilometrima daleko i živim u tom istom zapadnom svijetu i ovom predgrađu Kopenhagena više od dvije decenije, slike predratne jugoslovenske kataklizme i neuspjeha svake transformacije su mi još uvijek svježe u pamøenju. Lako mi je oživjeti slike naglo zatvorenih fabrika i prestanak hoda radničkih kolona, loše održavanih institucija i žutih poštanskih sandučića, mjestimično otučenih i zarđalih.
Kad dođem kući i malo se uvedem u svijet praktičnog duha, odlazim na google da istražim i saznam kako trenutno stoje stvari s poštom. Znam da je u krizi, da se fuzionirala sa švedskom poštom, utopivši se u regionalni PostNord, ali kakva je perspektiva, šta su planovi za budućnost, to ne znam i to me zanima.
O planovima za budućnost, osim sadašnjih ogromnih gubitaka i sumnje da će Šveđani koji su okosnica tog novoformiranog PostNorda, učestvovati u otplati gigantskog duga danske pošte, nema ništa posebno. Velika otpuštanja koja se nastavljaju i koja broje na hiljade zaposlenih, zatvaranje poštinih fabrika i zatvaranje velikih reprezentativnih objekata koji su bili simboli jednog svijeta, to bi bilo to. Od budućih projekata najavljuje se građenje velikih lagera robe koji će omogućiti njen brži transfer do poručilaca i pošti omogućiti veću konkurentnost u odnosu na slične privatne firme koje niču još malo pa kao gljive poslije kiše. O digitalizaciji nema nešto posebno, revolucija se na tom polju već desila, prošta je u svemu prošla kako je prošla.
Zapravo ono što je više interesantno jeste istorijat ovdašnje pošte. Korijeni su joj još u 17 vijeku kada je veliki kralj Christian IV davne 1624. osnovao poštu, utvrđujući najvažnije poštanske rute(najvažnija je ona do Hamburga), kojima se kolima, uz organizovanu dostavu na adresu pošiljalaca, odvijalo slanje pisama, paketa i drugih dobara. Pošta je tu i tamo prelazila i u privatne ruke, ali kao unosan posao vraćala se redovno u ruke kraljeva koji nipošto nisu ispuštali iz ruku siguran dobitak. Malo kasnije pošta je dobila i svoju prepoznatljivu crveno-žutu boju, svoj logo, slijedili su do današnjeg dana skoro nepromijenjeni crveni sandučići(1851.), poštanske marke, numeracija kuća i sl. Palo mi je u oči da su prvi poštanski ofisi ličili na ove današnje, smještene po ćoškovima lokalnih supermarketa, daleko od onih, iz ne tako davne prošlosti, kada je institucija pošte bila odraz jednog društva i personifikacija njegove organizovanosti i moći. Znači li da smo tamo gdje smo bili, pitam se sa obnovljenim osjećanjem lake panike i osjećanjem da propadanje prijeti na svakom uglu. Slike oronulih zgrada pošte i naših žutih sandučića, tih nijemih svjedoka prohujalog rata koje sam viđala svugdje gdje god sam prolazila neposredno nakon njegovog završetka, ponovo su bili tako živi. Pa ipak, kad pročitam većinu onoga što google nudi, konstatujem da je uzbuđenje zbog propadanja i nestajanja jedne sjajne institucije prilično mlako. Izraz kriza se, istina, upotrebljava tamo gdje mu je mjesto i nema upotrebe eufemizama tipa `stojimo pred novim izazovima` kao što je postao običaj u posljednje vrijeme kad neka vrsta svjesno izabrane amnezije potiskuje direktno suočenje i definisanje problema. Sve u svemu, sugeriše se prihvatanje stava o permanentnoj evoluciji, skida se, istina, kapa za sve što je stara pošta tokom vladavine papirne ere za ovaj svijet učinila, ali kako su se stvari digitalizacijom promijenile radikalno, nema razloga da tu činjenicu ne prihvatimo. Uostalom, sve funkcioniše, a to malo nostalgije koju prouzrokuje slanje božićnih čestitki jednom godišnje može se shvatiti kao otkrivanje ljepote kakvog starog komada nakita koji stavljamo nekom rijetkom prilikom, ili, ako baš hoćete, isticanje već zaboravljenog ordenja, dobijenog u nekom od daljih ili bližih ratova.
Bonus video:
