Lako je vidjeti da političke promjene nastaju samo tamo gdje se patrijarhalizam obuzdao (svakako ne sasvim nestao, jer sistemska nepravda koju on podrazumijeva ne nestaje lako ni sasvim). Zato u Crnoj Gori franscuski „žuti prsluci“ mogu biti samo tužna maska u društvenoj drami koja se ponavlja već trideset godina
Postoji jedan uporni i sigurni pokazatelj da kod nas neće brzo biti političkih promjena. Jer da bi jedna zajednica obukla „žute prsluke“ i samu sebe iznenadila na izborima, prvo mora nestati baš taj, mnogi će reći, potpuno nevažni pokazatelj.
Ovo uviđanje je počelo od „kraja tanjega“, zapravo od književnosti i klasičnog kanona ovdašnjih istorija književnosti. Nije bio u pitanju neki nov pristup djelu već samo ugao iz kojeg se ono može timačiti. Dakle, teza je bila da ona djela koja u sebi sadrže dekonstruišući odnos prema patrijarhalnim modelima i posebno pitanjima roda, imaju veću sposobnost da komuniciraju sa budućnošću i njenim izazovima. Pokazalo se da među autorima ima značajnih razlika, bez obzira što nastaju iz istog patrijarhalnog miljea, pa i istorijskih okolnosti. Najbolji primjer je svakako Njegoš, višestruko određen epskom patrijarhalnom tradicijom, a potpuno moderan kad je dekontruiše i dovodi u pitanje svojim malobrojnim junakinjama. Primjer je i Lalić koji precizno optužuje „patrijarhalizam, strog i divalj, nemilosrdan“, koji je garancija da će se tiranija iz porodice prenositi dalje na pleme, naciju, državu.
Sličnu perspektivu možemo primijeniti i na društvo, a dominantni diskurs to lako potvrđuje. On se uočava kad jedan od poslanika vladajuće partije citira „riječi jednog mudrog čovjeka, Indire Gandi“. Jer kako bi neko uopšte mogao biti mudra žena. Zanimljivo je da ni jedna od poslanica na to ne reaguje i to u državi u kojoj su nadležnima puna usta rodne senzibilnosti, a zakonom su čak predviđene kazne za preduzeća iz čijih akata ona izostaje. Iako zbog „serdara Indire“ neće propasti svijet, ovakvo „zaposijedanje“ ipak govori samo za sebe.
U jednoj od ponajboljih političkih emisija, žena koja je prva donirala bubreg nekome ko joj nije rođak ima opšte određenje - Čovjek. Iako se njime nastojala nadići rodna podjela, to liberalno načelo se nije skladno susrelo sa našom jezičkom praksom, u kojoj su čovjek i muškarac gotovo sinonimi. Uz to, riječ je o zajednici u kojoj je vrhunski kompliment ženi kada se ona označi kao čovjek-žena. Kao nekakva riba-djevojka, hibrid iz mitskog svijeta, jer u ovom našem, patrijarhalnom, ne prebivaju žene kao samosvojne vrijednosne vertikale. Možda bi mogućnost promjene obećavalo da je umjesto Čovjek stajalo Žena. Najzad, samo su dvije žene u Crnoj Gori bile sposobne za takav čin.
Ovakav diskurs lako objašnjava činjenicu da naše političke partije, pa i one koje sebe smatraju građanskim, povremeno svoje članice „ođenu“ u narodnu nošnju ili vilinske toalete. Taman po mjeri mjesta na kojem su viđene. A ako pokušaju da budu samosvojne kao njihove kolege, onda su „konfliktne“, toliko da protiv sebe ujedinjuju mušku zajednicu. Istinskoj rodnoj pravednosti još manje koristi kada se poslanice pokazuju kao partijske vojnikinje do posljednje kapi razuma.
Zato je moguće da čak i obrazovane djevojke kritikuju kvote o zastupljenosti žena na izbornim listama, smatrajući to slobodnim izborom samih žena, a ne sistemskom nepravdom koja ih i dalje tjera iz javne u isključivo privatnu sferu. U njoj bar nema prljavih igara moći, kažu. Slično je i sa negiranjem potrebe da postoje forumi žena, uz obrazloženje da ukoliko se neka partija zalaže za građanske vrijednosti, onda ne treba da se posebno ističu žene. Zato nije neobičan ni narativ jednog crnogorskog spota usmjerenog protiv nasilja nad ženama u kojem upravo žena donosi odluku da se nasilje ne prijavi.
Ovakvi stavovi prilično podsjećaju na vrijeme kada je u nekadašnjoj državi 1953. godine ukidan AFŽJ. Smatralo se, naime, da su žene dobile sva prava pa više nema potrebe da se posmatraju odvojeno od muškaraca. Koliko je to bilo tačno vidi se nakon gotovo sedamdeset godina. U Crnoj Gori sada postoje čak i selektivni pobačaji ženskih fetusa, a nije bitnije izmijenjen ni procenat imovine uknjižene na žene.
Iako su „osvojile“ mnoge profesije, poput školstva, zdravstva ili sudstva, mnoge žene u Crnoj Gori sa indignacijom odbijaju da budu označene kao advokatice, sutkinje, tužiteljke, internistice... Učinile su mnogo za vidljivost i afirmaciju žena, ali ne žele da rodno senzitivnim nazivima „umanjuju“ svoja postugnuća. Tim prije što im takozvani rodno senzitivni jezik liči na političku floskulu, a ne na istinsku ravnopravnost. I u tome su savršeno u pravu.
Diskursu dominantne „muškosti“ dodatno doprinosi pomijeranje društava udesno, obnova religijskih praksi i stavovi da su tradicija i tradicionalni identiteti garancija društvenog zdravlja i vrijednosti. U to ime se već trideset godina uporno vraćamo u prošlost, dok u isto vrijeme „drvimo“ o potrebi političkih promjena i demokratskoj smjeni vlasti. A ne možemo „smijeniti“ čak ni naviku da ženu određujemo njom samom, a ne muškarcem.
Bez bilo kakve idealizacije zapadnih društava, ipak je lako vidjeti da političke promjene nastaju tamo gdje se patrijarhalizam obuzdao (svakako ne sasvim nestao, jer sistemska nepravda koju on podrazumijeva ne nestaje lako ni sasvim). Zato u Crnoj Gori francuski „žuti prsluci“ mogu biti samo parodična maska u društvenoj drami koja se ponavlja trideset godina. Jednom uspostavljeni „divalj i nemilosrdan“ mehanizam patrijarhata u konačnici nosi i nemogućnost društvenih promjena. Nosi etnonarcizam i nacionalizam. Time se čak može objasniti činjenica da informativne emisije javnog servisa četiri dana uzastopono prenose različite akcente iz nedavnog intervjua predsjednika države kao „udarnu“ dnevnu vijest. I da svaka informativna emisija govori o identitetu i potrebi da se upravo za njega borimo, osobito kao intelektualci i intelektualke (kojima su valjda plemensko-epska čegrst, gusle, džamadani i simboli, sam vrhunac duhovnih stremljenja).
Autorka je profesorica književnosti
Bonus video:
