Mnogi kažu da Europskoj uniji manjkaju veliki lideri koji bi spriječili njezino rastakanje. Članice EU svađaju se zbog navale izbjeglica. Uniji prijeti nova kriza banaka i eura, Britanija razmišlja o izlasku iz EU, a “europski projekt” iz Maastrichta se urušava. Zabrinuti građani s pravom očekuju političare s vizijom, koji bi ljudima i narodima punudili nova rješenja za zajedničko dobro.
No, nevolja je u tome što takvi političari današnjem sustavu nisu ni potrebni. Nije slučajnost to što više nema državnika kakve je svijet imao nakon Velike depresije i Drugoga svjetskog rata. Otkako je komunizam propao, nekadašnji socijalni kapitalizam pretvorio se u asocijalni.
U posljednjih četvrt stoljeća interesi banaka i multinacionalnih kompanija - kojima treba što slobodnije tržište, neograničeno kretanje kapitala, robe i ljudi, jer im to omogućuje veće profite - postali su važniji od potreba ljudi, naroda i država. Kapital želi oslabiti države. Ne trebaju mu jaki političari, već činovnici.
Stoga je svijet pun političara koji oponašaju medijske zvijezde, vode politiku od danas do sutra i zaborave na obećanja. Države su postale služavke tržišta i kapitala, kojem je važno da se održe pravila igre stvorena u korist moćnih.
Sve članice EU gube glavne državne poluge. O proračunskom deficitu odlučuje Bruxelles, a brojne članice nemaju nacionalne valute, ni nadzor nad središnjim bankama. Države su postale nesposobne za borbu protiv krize u bilo kojem obliku.
Istodobno, Unijom vladaju činovnici bez izbornog legitimiteta, ponajviše u interesu kapitala i vjerovnika. Članicama šalju uniformirane direktive, koje jednima koriste, a drugima štete jer ne poštuju specifične nacionalne potrebe. Tako ni Hrvatska više nema svoju proračunsku i monetarnu politiku, a ne upravlja ni nacionalnom štednjom u bankama u stranom vlasništvu.
Ako su glavne državne poluge pod nadzorom (stranog) kapitala i nadnacionalnih tijela bez demokratskog legitimiteta, poput Europske komisije, nije čudno što se Hrvatska, poput mnogih, ne može izvući iz višegodišnje krize.
Nitko u međuovisnom svijetu ne može biti posve suveren. Ali nevolja je što se otišlo u krajnost. Zbog interesa kapitala i slobodnog tržišta, državama je prekomjerno ograničen suverenitet, a time i demokracija. Stoga narodi više ne mogu voditi računa sami o sebi.
Tržište i logika profita ne mogu razvijati nacionalna gospodarstva, poticati zapošljavanje, voditi demografsku politiku, smanjivati nejednakosti te razlike između razvijenih i nerazvijenih područja. Ne mogu štititi ljude i prirodu, ni liječiti posljedice klimatskih promjena. Aktivna uloga države bila je i ostala nezamjenjiva jer slobodno tržište produbljuje te neravnoteže i potiče nesigurnost - pa i rastakanje EU.
Da bismo mogli imati političare s vizijom, prvi je uvjet da oni imaju petlje državama vratiti dio izgubljenih poluga - kontrolu nad gospodarskim i financijskim tokovima, uz jačanje zaštite prostora, ljudi i njihove egzistencije.
Bez alata nema zanata. Bez državnih alata političari neće moći ostvariti nikakvu viziju, čak i da je imaju. Ostat će činovnici, u “ograničenim” državama i demokracijama, a konja će vezati tamo gdje im gazda kaže.
Bonus video:
