Slavni crnogorski slikar, Vojo Stanić, kad priča o svojim uzorima, uvijek spomene Bata Pravilovića. Zvuči pomalo neobično, jer su uzori, najčešće, stariji, a Bato je godinu dana mlađi od Voja.
- Volim slikarstvo Bata Pravilovića, ali je, nažalost, pomalo zaboravljen - veli mi Stanić.
Razbuktala se savremena crnogorska umjetnost. Mada geografski mala, Crna Gora u svim oblastima po tradiciji daje velike stvaraoce. Muzej će biti srećan ako svojim gostoprimstvom omogući još puniju afirmaciju današnje crnogorske likovne umjetnosti (Miodrag B. Protić, nekadašnji upravnik Muzeja savremene umetnosti u Beogradu).
Đorđe Bato Pravilović rođen je na Cetinju 1925. godine; tu je započeo čuvenu Umjetničku školu a završio u Herceg Novom. Diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Bio je profesor crtanja u cetinjskoj gimnaziji, zatim prelazi u Herceg Novi đe radi kao predavač u Školi za primijenjenu umjetnost.
- Njegova inspiracija počiva na realnim podsticajima iz sukoba primorskog pejzaža sa planinskom pozadinom, iz prirodnog kontrasta Boke sa njenom okolinom - bilježila je višedecenijska vodeća crnogorska istoričarka umjetnosti Olga Perović. - Rjeđe čovjek a više živa maštovitost podneblja, ribe i morske dubine motivi su Pravilovića koji svoj slikarski izraz stalno usavršava težeći ka monumentalnom, zadržavajući uvijek puni i sočni kolorit, tamne boje s akcentualnim nijansama zelenog, ljubičastog, plavog, žutog… Bata Pravilovića upoznao sam sredinom 50-ih, na Cetinju, đe mi je u tamošnjoj gimnaziji predavao crtanje. Sretali smo se i u Titogradu, i, naravno u Novom, u kome je kasnije duže živio…
Početkom 70-ih, kao mlad urednik, pokrenuo sam u “Pobjedi” rubriku “Moja najdraža slika” (glavni urednik je bio Milo Kralj). Tu su crnogorski slikari govorili o svojim najdražim djelima. Moj sagovornik, prirodno, bio je i Bato Pravilović.
Piše mi iz Novoga.
“Druže Slobodane, Zdravo,
Šaljem ti reprodukciju moje slike ‘Ribolov’ ili portret ‘Ribara’ ili ‘San Ribara’. Ovaj zadnji naziv sadržajem najviše odgovara, mada sam je na izložbama davao pod nazivom ‘Ribar’. Ovo ti podvlačim iz prostog razloga, što slikarska djela ne trpe literarne nazive”.
Profesor Pravilović svom nekadašnjem đaku sugeriše drugačiji naziv rubrike i kaže: “Prvo bih ti pokušao primijetiti da možda nije najsretnije nađen naziv ove rubrike.
Čini mi se da je malo sladunjav, liči mi kad žene između sebe govore koja im je haljina najmilija, najdraža uspomena i to ‘naj’ ima u sebi nešto što odbija. Više bih volio kad bi se tvoja rubrika zvala ‘Slika koju volim”.
I: bio je, očigledno, u pravu. Ali, naziv rubrike,nažalost, nijesam mogao promijeniti jer je tako, po odluci Redakcijskog kolegijuma, išla već nekoliko mjeseci.
Pravilović izdvaja “San ribara” kao sliku koju voli. “Govoriti o najdražoj slici je moment, gdje čovjek stane i misli da li će reći stvarno o onoj pravoj”, kaže Pravilović. “Mislim da je najdraža slika nedokučiva, a možda i neostvarljiva; ona se ne odvaja od umjetnika, a mašta je ljubomorno čuva kao nešto što pripada samo njoj.
Dakle, ovo je jedna od slika koje volim, a ona najvoljenija nalazi se duboko ispod ‘osti’ koje drži ribar na pramcu ove male barke.
Poz. Đorđe Pravilović”.
Umro je u Herceg Novom 2008.
Bonus video:
