Po svemu sudeći, slijedeći najavu Ministarstva rada i socijalnog staranja, na pomolu je novi vid kontrole ili bolje kazano "ćeranja" sudova i sudija. Ispostavlja se, "problem je veliki", pa se ono latilo "lupe" da što bolje vidi šta to sudovi na sjeveru rade, čega su se to građani dosjetili u primjeni Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti i kako toj novoj pravnoj "pošasti" stati na kraj.
Očigledno, nije se računalo - "lupa" kada se okrene, ima i drugačiji fokus, od onoga kako "lupu" drži Ministarstvo, pa se u kritičkom sudu pošlo obrnutim redom. Umjesto da se kao dobar domaćin Ministarstvo na vrijeme preračuna, tj. da li majkama sa troje djece, uz staž javljanja birou rada, ima od čega isplatiti "zasluženo", ono aminuje donošenje zakona - bez pokrića, a potom "umjesto po konju, udara po samaru", najavljujući stroge kontrole sudova i sudija.
Djelatnost rada Ministarstva rada i socijalnog staranja, u osnovi počiva na dva zakona i to na Porodičnom i na Zakonu o socijalnoj i dječijoj zaštiti. Tragom nedavnih komentara iz dnevne štampe, a posebno obznanjene namjere iz trojnog susreta sa vrhom sudske pravde, tj. da će zbog razvoda brakova i oduzimanja poslovne sposobnosti, što je navodno pojava samo kod sudova sjevernjaka, naložiti "stroge kontrole dokumentacije za doživotne naknade" i postupanja sudova, stiče se utisak da sudovima i sudijama neće biti lako. Na sreću, kao da se čitaju zakoni iz 80-ih, a ne aktuelni, evropeizirani.
Prema starim zakonima, utvrđivala se krivica za razvode brakova pa je sudovima bilo dozvoljeno da ih u nekim slučajevima i ne dozvole. Na drugoj strani, prema aktuelnoj pravnoj regulativi, za zaključenje braka je neophodno dvoje "da", a za razvod braka samo jedno "ne", uz napomenu da supružnici nijesu dužni da iznose činjenice koje su dovele do razvoda braka, niti je sud u obavezi da te okolnosti ispituje. Za zakonitu sudsku odluku u takvim postupcima, sud se zadovoljava izjavom i slobodnom voljom supružnika, faktičkim stanjem rastavljenosti i odsustvom onoga što brak po zakonu čini brakom.
Kod takvog stanja stvari, prozivanje sudova i "prijetnje" sudijama da će se svi slučajevi staviti pod "lupu" i da će se za zloupotrebe pozvati na odgovornost, u najblažem sa pozicije Ministarstsva predstavlja negatorium gestium - nezvano vršenje tuđih poslova ili pak institucionalno nasilje nad ustavnim institutom nezavisnog sudstva. Takvim pristupom Ministarstva, čiji portfelj nije sudovanje, praktično se atakuje i na legislativno uređeni sudski sistem i instanciona kontrola zakonitosti sudskih odluka. Zbog toga, svaki drugi vid nametanja pravde i pravičnosti, ne može se nazvati drugim imenom osim svojevrsnim pritiskom na sudove i sudije, što prema Ustavu nije dozvoljeno, pa ma čiji interesi da su u pitanju.
Isti je slučaj i sa "problematičnim" postupcima koji se odnose na oduzimanje poslovne sposobnosti, što Ministarstvo vidi kao "prečicu" za ustanovljavanje vida materijalnog obezbjedjenja. Kako tu vrstu postupaka, primjetno na sjeveru, nijesu produkovali sudovi ni sudije, no zakoni ove države, sudovi i sudije nijesu i ne mogu biti adresa ispostavlja se proizvoljene kritike ili pak povod da se njihov rad stavlja pod kakvu "lupu" pojačane kontrole. Naprotiv, potpuna je istina da je sjever države osiromašio do granice izdržljivog, te da su iz socijalnih razloga aktuelizirani slučajevi oduzimanja poslovne sposobnosti i produženja roditeljsog staranja u odnosu na kategoriju lica kojima takvo pravo pripada. Pošto je riječ o pravu najranjivije kategorije građana, osvjedočeno sudovi visoko odgovorno i profesionalno utvrđuju i donose odluke koje proizvode pravno dejstvo propisano zakonom. Zbog toga, kroz najave kontrola i "prijetnji" resornog Ministarstva, faktički se zapada u pravni ćorsokak u kome se gubi svrha i cilj zakona, a posebno urušava interes građanina. Kroz tako jednostran pristup problemu, stiče se utisak da se sa nivoa resornog Ministarstva u sudove žele uvesti upravni ili policijski inspektori, da oni "vršljaju" po sudskim nepravosnažnim i pravosnažnim spisima i da oni daju ocjene o pravnim i činjeničnim pitanjima, pravdi i nepravdi sudskoj. Ako se to htjelo, iznijetim stavom Ministarstva indirektno ali duboko se zasjeklo u Ustavom proklamovanu sudsku samostalnost i nezavisnost, a sve u namjeri da se kako-tako ispegla aktuelni "zakon bez pokrića".
Umjesto toga, preporučujem da prije svega Ministarstvo stvar riješi u svojoj kući, tačnije da preispita svoj "dekret" ili postupak izvjesnog silobatnika koji je zabranio isplate socijalnih davanja ustanovljene za oktobar 2014. Taj potez je u 2015. opteretio rožajski sud sa 200 sudskih sporova, a zbog isplate troškova postupka u iznosu ne manjem od 40.000 eura, klasičnom zloupotrebom ili administrativnom piraterijom, za koju niko još nije odgovarao, bahato je uvučena ruka u džepove poreskih obveznika, a ja bih rekao indirektno i upućen poziv tužilaštvu da odreaguje.
Konačno, zloupotrebom zakona, kako se aktuelno stanje želi prikazati, ne može se smatrati zakoniti sudski postupak zasnovan na građansko-pravnoj volji supružnika, niti se pravo najranjivije kategorije, može smatrati kakvom zloupotrebom prava. Sudovi nijesu adresa navodnih zloupotreba jer oni ne rade ništa drugo osim što primjenjuju zakon koji daje mogućnost da supružnici koji ne žele živjeti zajedno to faktičko stanje atestiraju sudskom odlukom. Naprotiv, zloupotrebe prava i sistema u kome živimo stoluju na sasvim drugom mjestu, tj. tamo gdje se socijalna politika pretače u partitokratiju i sredstvo pomoću koga se najugroženiji slojevi građana, a oni su bez svake sumnje uglavnom na sjeveru, dovode do stanja materijalnog beznađa, zbog koga često umjesto glavom - odlučuju stomakom.
Bonus video:
