“Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka.” Meša Selimović, Tvrđava
Znam da ima ljudi koji više puta čitaju ista književna djela, iznova analiziraju mudre misli, javno hvale njihove tvorce, ali i ponekad, u tišini svoga srca, vole i da dovedu u pitanje sopstveni doživljaj tih istih mudrosti.
Lično sam se uvjerio i da ima onih koji na prvu loptu prepoznaju da nešto “smrdi“ na izdaju, (ras)prodaju ili kako se to već danas žargonski definiše u kontekstu najnovije tragikomedije u režiji sve tri grane vlasti u Crnoj Gori. Mada je potpuno jasno da za sve ovo što se danas dešava veliku zaslugu ima i četvrta, tajna a javna, “savjetodavna“ grana vlasti, koju čini intelektualna i kriminalna elita, ujedinjena zbog “većih“ interesa.
Iako se, što možda nije skromno, prepoznajem i među jednima i drugima, ipak mislim da je ovih drugih znatno više nego prvih.
Uvijek je drugih više. Valjda je to i prirodno, instikti za golo preživljavanje su nam izraženiji od želje za preispitivanjem ličnog poimanja tuđih iskustava. Ili da budem jasniji, danas postoji mnogo veća opasnost od toga da vas neko prevari i iskoristi, nego da ličnim interpretiranjem djela, recimo Meše Selimovića, nekom prouzrokujete duhovnu ili materijalnu štetu. Da je tako mogu posvjedočiti neki ex drugi, koji su prvi izdani. Ili prodati. Ili zatvoreni.
Da ne bih rizikovao da budem nerazumljiv ili nedorečen, smatram skandaloznim kontradiktorne platforme i zahtjeve opozicionih partija koje su sjele za sto sa onima koje su krivili za sve moguće zloupotrebe i izbornu krađu
Vrijeme u kom živimo donijelo je neke nove trendove, nove vrijednosti, pa se danas, umjesto misli svjetski uvaženih književnika i filozofa, mnogo češće citiraju i analiziraju izjave partijskih predstavnika. Čak i onih na nivou, recimo, zamjenika sekretara mjesnog savjeta za globalne klimatske promjene. Dobro, malo karikiram. Mada, nije nemoguće da i neki partijski simpatizeri, prethodno poznati samo u svom najužem okruženju i to ne po mudrosti, koji vidljivo napreduju na društvenoj ljestvici, izađu sa platformom za zaustavljanje klimatskih promjena, koju će ponuditi najuticajnijim svjetskim liderima kao uslov za njihovu podršku.
Znate, kada radite p(r)osvećeno, uz to imate (ne)zavidnu društvenu reputaciju i siguran izvor prihoda, kao što su državne garancije, nije nemoguće da će neki svjetski moćnik čuti za vaša dostignuća i poželjeti da ih iskoristi za sopstvene ciljeve. Kada ste dio zlatnog tima, naslovne strane i bilbordi su na raspolaganju, a medijsko nebo je bez granica. I to možda i nije toliko neobično.
Ono što je u najmanju ruku nesvakidašnja praksa, jeste odgovor premijera Đukanovića na višemjesečnu političku krizu u zemlji i njegova ponuda opozicionim partijama da preuzmu jednu potpredsjedničku i četiri ministarske pozicije u njegovoj Vladi.
U slučaju takve prekompozicije na političkoj sceni dosadašnje opozicione stranke, mada je jasno da su neki bili samo “spavači”, čiji predstavnici zasjednu u “vruće“ fotelje, postale bi pozicija. I to pozicija na ograničeni, prekratki, rok da bi se učinilo bilo šta od značaja za građane i izborni proces.
Zato se pitam zašto bi neko preuzeo toliku odgovornost pred biračima i dao legitimitet nečemu što očigledno nije ono što se pokušava predstaviti?
Potpuno je jasna Đukanovićeva namjera da ovom dobro pripremljenom inicijativom pokuša napraviti otklon od epiteta “diktator“ i “britva“ i predstojeću kampanju za parlamentarne izbore postavi u nekom drugom smjeru, gdje će umjesto na optužbama i neprimjerenom etiketiranju, insistirati na mnogo umjerenijoj i blažoj retorici.
Možda će i premijer uspjeti da se u nekom budućem periodu predstavi kao “Milosrdni“, svakako neće kao anđeo, ali ono što je meni mnogo važnije u ovom trenutku jeste odgovornost onih koji su pristali na pregovore u sami suton aktuelnog Vladinog mandata i time skrenuli pažnju sa suštine.
Da ne bih rizikovao da budem nerazumljiv ili nedorečen, smatram skandaloznim kontradiktorne platforme i zahtjeve opozicionih partija koje su sjele za sto sa onima koje su krivili za sve moguće zloupotrebe i izbornu krađu.
Umjesto insistiranja da, sem onih osnovnih političkih funkcija, na najodgovornijim mjestima važnih institucija sistema budu oni kojima je referenca znanje i ostvareni rezultati u struci, a ne nekvalifikovani ili potrošeni partijski kadrovi, da se u prvi plan stave suštinski životni problemi koji opterećuju građane, kao što je recimo sve izraženije siromaštvo, kriminal na svakom ćošku ili zagađen vazduh, da se više okrenemo uvođenju reda u svojoj kući, a manje onome kako drugi doživljavaju naš državni doprinos geopolitičkim prestrojavanjima na globalnom nivou, ponovo se lične sujete, skrivene namjere i usko partijski interesi postavljaju kao nepremostiv bedem za opoziciono jedinstvo, koje je nesporno važan preduslov za fer i poštene izbore i snažan pritisak na vladajuću elitu.
Da se vratim na početak. Početak kraja svega onoga što deformiše naše društvo i predstavlja prijetnju po kvalitet života i životne sredine, desiće se onda kada nas niko ne bude mogao zaustaviti ni suzavcima, niti drugim otrovnim gasovima, kada nam niko ne ogadi naše pokušaje da učinimo život boljim za sve, kada nam niko, pa ni botovi vlasti ili opozicije, ne budu mogli lažnim tezama i manipulacijama dokazati da je najbolje ćutati i iz mišje rupe gledati kako se neko drugi platformama “bori“ za nas.
Nadam se da se razumijemo.
Autor je direktor Ekološkog pokreta OZON
Bonus video:
