Od kada se rodimo uče nas da smo najbolji. Najhumaniji. Da smo prinijeli žrtve drugima zarad njihovog spasenja. Veljamo se sa precima od kojih nas razdvajaju stotine godina. Kao da sadašnjost nije bitna. Budućnost svakako nije, jer se izgubila u godinama koje su pojedene, upravo od onih iz sadašnjosti od kojih smo napravili idole i spasitelje.
Ako uspijete da se otrgnete i postanete posmatrač, onda sve možete da vidite. A to nije lako. Svako od nas ima svoj individualni razvoj i dvoje koji se zavole sa dvadeset, ne znači da će se voljeti sa pedeset. Ali treba da održe poštovanje. Možda jednostavno jedno drugom postanu stranci. Jer emocije budite kod nekog i nikada ne smijete da pokušate da ih kontrolišete.
Čudne su te podjele. Kad se nadate sinu, a dobijete kćerku, pa vam ta podjela u sopstvenom biću stvara razdor. Kad želite ljubav, a dobijete mržnju, jer ljubavi možda nijeste dorasli. A mržnja je najveći korak ka uništenju sopstvene duše.
Davno negdje sam čuo priču od poznanika iz Donje Morače, čiji je rođak svom rođenom bratu pokušao da zabrani prodaju zemlje. Vidjevši da ga ne može ubijediti, da sačeka da on kupi tu zemlju - kada bude imao novac, rekao mu je - „Da li si ti lud? Hoćeš da ti neko iz Gornje Morače kupi zemlju ovdje?“ Kolašin niko ne pominje. Ali je rečeno sve: Zvezda, Partizan, četnici, partizani, Srbi, Crnogorci.
Ljudi nikako da shvate da je osjećaj pripadnosti porodici, grupi, selu, gradu, zemlji, naciji, u stvari samo dobar način da se njima manipuliše, a ne čisto lični osjećaj koji ne smije da bude iznad ljudskog. Osjećaj pripadnosti nije mjera veličine, niti mjera vrijednosti. To je samo dobro opravdanje da, ako nijesi sposoban da ostaviš pečat kom si se nadao, upravo sebe potopiš u sivilo. Da ni za jednu stvar za koju si se borio nijesi imao hrabrosti da se izboriš za nju. Onda je kolektivna pobjeda jedino opravdanje.
Da li si kao Crnogorac bolji od Srbina ili Albanca? Superiorniji? Takvu zabludu rabe prostaci i takvi postaju pravo bogatstvo za manipulatore. Suvo zlato za političare.
Na ovom ukletom prostoru se sve države mjere desetinama godina u vremenskom intervalu, a postoji samo jedna konstanta. To su ljudi koji su ostavili pečat. U umjetnosti, u književnosti, u humanosti, u dobroti. Ostvare se negdje van granica bilo koje od državnih tvorevina kojima smo pripadali, a koje su obavezno privatne i u kojima ne upravljaju institucije sistema. Onda se oko njih otimamo i kažemo da su naši i da je svijet bolji zbog njih. U malim sredinama se ne dešavaju velike stvari, pa se od malih prave bitne. A kad iznjedre nekog posebnog, on u njima postaje samo ludak ili čudak i ako ne ode negdje vani i postane čudo, završava kao alkoholičar i za sprdnju mediokritetima.
Junaštvo i čojstvo su sigurno naše najveće zablude, a pravda ideal do koga se nikada ne dolazi. Lako je diviti se onima koji su dokazali da su veliki, na bilo kom polju, sa vremenske i istorijske distance. Treba ih prepoznati sada i danas. Zato, kad sljedeći put za nekog pomislite da je lud ili čudak, možda razmislite šta je to šta se lično uradili da ostavite pečat koga neće sprati prve kapi kiše.
Autor je slobodni građanin
Bonus video:
