Formula je jednostavna – potrebno je samo da se opozicija ujedini. I eto Đukanoviću kraja. Ali, ovo samo nije bilo moguće još od davnih dana Narodne sloge. Tenzije u okviru opozicije su konstanta. Oponenti vlasti uglavnom se ponašaju kao da su jedni drugima ljuti rivali. Neki i ne komuniciraju među sobom. Sukobljavaju se javno oko toga treba li pregovarati sa Đukanovićem, ulaziti u njegovu vladu, ili ići na proteste.
Ne razdvaja većinu njih ni odnos prema NATO-u, ni ljubav prema Rusiji, niti sklonost desnici ili ljevici. Već računica – kako nadmašiti opozicione konkurente. Da računaju kako završiti sa Đukanovićevom erom, lako bi se prebrojali i - sabrali. Na agresivnom nejedinstvu opozicije DPS vlada duže od četvrt vijeka. I još će toliko, ako se oponenti režima ne uozbilje.
Đukanovićeva Vlada je pretekla – jedva. Ta bi pobjeda mogla biti Pirova da je mudrosti na drugoj strani. Vođa se znojio u parlamentu pod salvom pitanja – od Limenke, Aca i sumnjivog bogatstva porodice, preko afere Snimak, pa do veza sa mafijom i pohodom na Dubrovnik. On je nekako i pokušao da brani neodbranjivo, ali ministri su djelovali kao trupa pozorišta sa periferije. Nemušta i uplašena.
Razobličavanje režima u parlamentu je bilo tako temeljno da su svi vidjeli koliko je ogoljeni vođa ranjiv. Toliko je toga zbog čega bi Katnić jedne zore mogao i njemu da pokuca na vrata i da ga smjesti tamo gdje je već jedan velikan DPS – Svetozar Marović.
Na kraju, takvog Đukanovića je podržalo ono troje predvođeno Darkom Pajovićem. Tu trojku, prema istraživanjima, ne bi danas podržalo ni jedan odsto građana. Još od Draga Đurovića samo su gazili po svojim biračima. I obećanjima.
Ništa bolje ne govori o Pajoviću nego da je on - nekadašnji lider organizacije za zaštitu prirode - u parlamentu glasao za betoniranje parka u Miločeru. Glasom ovog biologa, čarobna bašta stoljetnih biljki koja je preživjela i Njemce, i komuniste, i ujedinitelje, i Jezdu i Aman, okupiraće Đukanovićevi tajkuni i - uništiti.
Podrška ljudi koji su spremni da izdaju sve, da otkriju aferu Snimak a glasaju za njene protagoniste, samo dodatno kompromituje premijera. I govori o suženosti manevarskog prostora.
Može Đukanović da se junači, ali prelaskom Pajovića u vlast i izlaskom SDP-a, on je oslabljen. Pucanje vladajuće koalicije, nakon 18 godina, mogla bi biti ona silazna tačka sa koje nema povratka. Činjenica da nudi ministarstva opoziciji, osim o njegovom lukavstvu, govori i o ranjivosti. U bilo kojoj zemlji svijeta teško je preživjeti katastrofe koje je priredio premijer u ovih četvrt vijeka.
To što opoziciji otvora vrata govori još o nečem – Đukanovića pritiskaju i saveznici iz inostranstva. Nema zapadnog medija koji uz ime našeg premijera ne stavi i odrednicu – autokratski vođa. OCCRP ga je nedavno okitio titulom najkorumpiranijeg vladaoca svijeta. A Crna Gora je u posljednjem izvještaju Freedom House prešla iz slobodnih u poluslobodna društva. Jer, očigledno je postalo i svijetu da vođa falsifikuje izbornu volju, da guši medije i da, dok građani tonu u siromaštvo, puni džepove sebi i porodici.
Karte su se složile – sada treba okupiti opoziciju oko jedinstvenog cilja – prvih slobodnih izbora. Niko ne očekuje da svi oponenti režima uđu u čvrst savez. Važno je da se ne tuku više između sebe. A u koliko će kolona ići, to je stvar procjena i matematike.
U cijeloj zbrci – jedna je stvar impresivna. Potencijal za promjene. Đukanović je uspio mnogo toga da uništi, ali nije slomio društvo. Iako se nekad učini da je sve poklopio – brojevi ne rade za njega. On ne može imati, uprkos strahu, korupciji i sili, ni 40 odsto birača. U najvećim je gradovima u manjini. Izgubio je i Nikšić i Podgoricu. Predsjednički kandidat DPS-a se očiglednom krađom provukao na izborima.
Lijepo je rekao Dritan Abazović: sa Đukanovićevim resursima Lukašenko i Alijev vladaju sa podrškom od 90 odsto, a ovaj naš i ni na kontrolisanim izborima natpolovičnu većinu ne može da skrpi.
Džaba, dakle, sve: zapošljavanje, kupovanje glasova, širenje straha, mafija i tajna policija. Džaba Pobjeda, RTCG, Beba i Informer. Džaba i Pajovići. Pa i svađe među oponentima režima - džaba. Društvo je jače od gospodara. Nema mu spasa. A ako ova opozicija ne iskoristi priliku, biće to i njen kraj.
Bonus video:
