U sivi, kišni dan u Londonu na početku 2016. možda se nije jednostavno naći povod za optimizam. Sunce se, kao i do sada, rađa ujutro. U jednom trenutku će, vjerovatno, pobijediti kišu. Moja unučad mi daju tračak nade; kao i svi obožavaoci Ratova zvijezda, jednostavno me mogu ubijediti da će, kao i pobunjenici princeze Lee, dobri momci na kraju pobijediti.
Ali, naslovi u štampi recept su za “hlađenje” od takvih raspoloženja. Sudeći po ekonomskim perspektivama u Kini i Brazilu, koji izgledaju dosta mračno, svjetska ekonomija nalazi se pred opasnošću od postepenog pada, ako nije i gore. Zapadna Azija je u stanju haosa, a Saudijska Arabija i Iran nisu pokazali nikakve signale spremnosti da se zajedno bore protiv neprijateljstva koje varniči između sunita i šiita. Hiljade izbjeglica i dalje prelaze krhke granice Evrope. Sjeverna Koreja tvrdi da pravi još moćnije i savršenije nuklearno oružje.
Dobre vijesti sa konferencije UN o klimatskim promjenama, održane u decembru u Parizu, progutala je lavina geopolitičkog mraka. A do kraja ove godine sve može postati i gore.
Za Ujedinjeno Kraljevstvo u kome će se, najvjerovatnije, do kraja godine održati referendum o ostanku u Evropskoj uniji, stvari mogu poći mnogo gore. Ako Britanija, zaslijepljena lažima i licemjerstvom, glasa za izlazak iz EU, referendum - predstavljen kao način da se smiri rastući broj glasova protiv EU u Konzervativnoj partiji - rasturiće kabinet aktuelnog premijera Dejvida Kamerona i nanijeti Britaniji nepopravljivu štetu.
Ja ne mislim da će se to dogoditi. A opet, prije nekoliko godina ili mjeseci ne bih povjerovao da će republikanska partija u SAD birati kandidata za predsjednika između Donalda Trampa i Teda Kruza. Očigledno, politička glupost je kadra da uguši glas razuma i zdravi smisao.
Glasanje protiv članstva u EU, posebno u ovako opasnim međunarodnim okolnostima, bilo bi zaista iracionalan čin. Kao prvo, argument da se Britanija može dogovarati o povoljnim uslovima prodaje svojih proizvoda u EU nema smisla, zato što jedinstveno tržište u Evropi ima neuporedivo veći značaj za britanske izvoznike nego tržište Britanije za evropski biznis.
Izjave da će izlazak iz EU dozvoliti Britaniji da prati sopstvene poslovne interese, slično Norveškoj ili Švedskoj, ignorišu činjenicu da za pristup jedinstvenom evropskom tržištu te zemlje moraju da prihvataju pravila tog tržišta, ne učestvujući ni na koji način u uspostavljanju tih istih pravila. U samom početku, Norvežani su to zvali “demokratija sa faksa”: intrukcije iz Brisela se jednostavno pojavljuju u državnim institucijama Norveške koje su dužne da ih sprovedu u djelo, bez ikakve diskusije. Upravo to, kako god bilo čudno, britanski evroskeptici smatraju “suverenitetom”.
Ali suverenitet je uvijek klizav pojam. Nacionalisti često tvrde da je on sličan nevinosti - sad je ima, a u jednom magnovenju je već nema. Ipak, suverenitet je daleko od asolutnih pojmova. Kojim stepenom suvereniteta vlada Britanija kao uvoznik čiste energije, kad će većina njenih budućih izvora napajanja električnom energijom biti obezbjeđivana na račun nuklearnih elektrana koje pripadaju Francuskoj i Kini? Koliko je suverena zemlja kad što hedž fondovi i trgovci obveznicama najavljuju pad njenog rejtinga? I zašto je suverenitet dobar kada se suočavama sa ekološkim prijetnjama kojime se možemo suprotstaviti jedino putem međunarodne saradnje?
Ideja da se sve odluke donose jednostrano može izgledati privlačno, ali nije uvjerljiva u današnjem integrisanom svijetu. Čak i kao peta ekonomija po veličini u svijetu, Britanija bi se, najvjerovatnije, suočila s teškoćama u pokušaju da vodi pregovore o povoljnim trgovinskim poslovima s gigantima kakvi su Amerika, Japan i Kina.
U stvari, ako Britanija odluči da djeluje sama, veliki investitori prije mogu riješiti da izađu iz igre. Do kraja ove godine proizvođači mogu da se okupe i prebroje koliko svojih fabrika treba da premjeste na kontinent. A u januaru, Britanija, koja tek što je polomila zube EU, može otkriti da, uz novog premijera i kabinet, pokušava da se dogovori o novim političkim i ekonomskim odnosima sa ostalih 27 članica EU. Meni se čini da će to jako ličiti na haos.
Razumije se, moguće je da se ništa od svega ovoga ne dogodi. Britanski birači bi možda - slušajući savjete naših najboljih prijatelja i saveznika iz SAD i Japana - radije ostali građanai realnog svijeta. Nakon takvog glasanja Britanija bi mogla započeti obnavljanje svoje reputacije u EU - reputacije koja je ozbiljno podrivena dugotrajnim statusom izbirljivog i napola otuđenog člana kluba. U ovom trenutku, čak i kad bi druga članica EU u nečemu bila saglasna sa Britanijom, možda se ne bi se usudila da to kaže kako se ne bi uprljala našom toksičnom reputacijom.
Promjena negativnog imidža ne znači da moramo raditi protiv svojih interesa. To znači da moramo jasno predstaviti svoju želju da razrađujemo i unapređujemo agendu koja odgovara ne samo nama nego i okruženju. To znači biti konstruktivan, a ne jednostavno kritikovati sve sa strane.
Dejelujući u tom duhu, Britanija mora predvoditi napore da se okonča proces stvaranja jedinstvenog tržišta. Moramo biti avangarda kampanje za okončanje projekta Transatlantskog trgovinskog i investicionog partnerstva sa SAD. Moramo stremiti donošenju energetske politike EU, koja će pojačati našu bezbjednost. Moramo biti inicijatori evropske strategije rješavanja ozbiljnih izazova koji stoje pred našim susjedima, a takođe i pred zemljama Zapadne Azije i Sjeverne Afrike.
Ako to budemo činili do kraja 2016. godine, unijećemo nešto dobro u godinu koja, svi su izgledi, obećava da će donijeti mnogo loših vijesti.
Autor je rektor Univerziteta Oksford; bio je komesar EU za spoljne poslove i posljednji britanski guverner Hong Konga
Prevod: N. RADOIČIĆ
Copyright: Project Syndicate, 2016.semipartisansam.com
Bonus video:
