Je li hrvatska medijska stvarnost stvarno onakva kakvom je vidi novi ministar kulture?
Gospodin Zlatko Hasanbegović na samom početku intervjua Večernjem listu veli da je “prostor javnoga govora u medijima proteklo desetljeće uzurpirala interesno povezana manjina jednih te istih figura naše kulturne scene koja se smatra i njezinim arbitrom i glasnogovornikom svekolike, ne samo kulturne javnosti”.
Spominje gospodin ministar u svom nastupnom obračunu s tim manjinskim uzurpatorima “medijski sveprisutne sveznadare, uvijek iste verbalne zlostavljače, ljevičarske ”doktore opće prakse”, dokoličarski kulturni agitprop, ”pokretni prijeki sud”, veteranke ulične ”revolucije”, samozvanu lijevu avangardu kulturnjačke klase…” A njima, takvima kakvima ih je ministar okarakterizirao, nije dovoljno to što ih se “uvijek pita za mišljenje” nego one i oni još k tome i “određuju, eliminiraju, insinuiraju, pozivaju na ostavke, kadroviraju i naravno - inkasiraju”.
I sretan je Zlatko Hasanbegović, jer se taj zlostavljačko-dokoličarski prijeki sud - kako sam primjećuje - “još uvijek kreće na ”teorijskom planu” i nije prešao na ”praktičnu” primjenu svoje ”kulturne politike”, tj. nije posegnuo i za revolucionarnim egzekucijama”.
Na ministrovu sreću, prostor javnoga govora u medijima još uvijek nije toliko uzurpiran a da se ne bi moglo objaviti, pa i na naslovnu stranicu staviti: “U pravu je dr. Hasanbegović: Partizani i komunisti donijeli su 1945. Hrvatskoj i Hrvatima ropstvo i okupaciju”.
Tko ne vjeruje da je takva subverzija protiv uzurpatora u današnjoj Hrvatskoj moguća, neka skokne do najbliže trafike i potraži novi broj Hrvatskog tjednika. Pa će vidjeti kako Gojko Borić hrabro brani ministra kulture od “mržnjom iznakaženih lica Sanje Sarnavke, Vilija Matule, Sandre Benčić i drugih” koji “šire bezočne laži protiv Hrvatske”. A vidjet će i kako se neustrašivi autor ne suspreže da za širenje antihrvatskih laži optuži i samu predsjednicu Republike Hrvatske, gospođu Kolindu Grabar-Kitarović.
Borić je, braneći Hasanbegovićevu tezu da je antifašizam floskula, odvažno nasrnuo na predsjedničinu prošlogodišnju čestitku građankama i građanima Hrvatske prigodom Dana antifašističke borbe. Uhvatio se junački u koštac s njezinim riječima da nadnevak 22. lipnja “sažima povijest antifašističke borbe u Hrvatskoj kao jedne od važnih etapa povijesnog hoda ka hrvatskoj slobodi i neovisnosti”, da je antifašistički pokret koji se razvio u Hrvatskoj bio vođen “idealima slobode i socijalne pravde”, te da je “na zasjedanjima ZAVNOH-a bio utrt put državnosti Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu bivše Jugoslavije”. Sve je to pomno citirao da bi na koncu, s heroizmom kakvome je teško naći premca, zaključio: “Koliko riječi, toliko neistina!” Ili što bi se - prilagođeno jeziku pučkoškolske lektire - reklo: “Lažeš, Kolinda!”
Svega dvije stranice dalje, na ustavno se praznoslovlje po pitanju ZAVNOH-a junački obrušio i Igor Vukić, ugledni tajnik još uglednijeg Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Učinio je to ni riječju ne spominjući Zlatka Hasanbegovića, vjerojatno ne želeći novoga ministra dodatno izlagati opasnostima koje mu prijete od “pokretnog prijekog suda”. Hvaleći ratnu etiku poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića, i njegove apele da “borba mora biti puna časti, ustaške hrabrosti i plemenitosti”, Vukić pronalazi civilizacijsku razliku između ustaša i njihovih protivnika: “Nasuprot ZAVNOH-u i njegovom načinu postupanja sa zarobljenicima, Nezavisna Država Hrvatska 1943. godine pristupila je Haaškim, odnosno Ženevskim konvencijama o postupanju s ratnim zarobljenicima. Odredbe su se primjenjivale na oborene američke pilote, ali i na zarobljene partizane. Tako su čak i partizani zarobljeni na Sutjesci transportirani gotovo preko cijele države da bi bili internirani u logor u Jasenovcu.”
Transport u jasenovački logor je tako, eto, postao i mjerna jedinica poštivanja ratnih konvencija o tretmanu ratnih zarobljenika i pisani dokaz da se - unatoč uzurpiranom prostoru javnoga govora u hrvatskim medijima - može reći baš svašta, samo ako se hoće.
Igor Vukić stoga navješćuje i veseliju ustavno-pravno budućnost Republike Hrvatske: “Sve u svemu, smirena rasprava i daljnja istraživanja pokazat će da NDH i ZAVNOH u izvorišnim osnovama Ustava trebaju zamijeniti mjesto. U rečenici koja bi mogla glasiti da se, među ostalim, povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost očitovalo u razdoblju Drugoga svjetskog rata u proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, nasuprot ZAVNOH-u. Ili još jednostavnije, u temeljnome dokumentu hrvatske države ZAVNOH uopće ne treba ni spominjati.”Antifašizam tako više neće biti čak ni floskula. Ali će zato fašizam biti sve što jest. A stvarnost stvarna da stvarnija ne može biti.
(Novi list)
Bonus video:
