Početak 2016. godine bio je sve samo ne miran. Pad cijena akcija u Kini destabilizovalo je tržišta u čitavom svijetu. Rast ekonomije zemalja u razvoju je, izgleda, utihnuo. Cijene nafte su pale, izazvavši krizu u zemljama koje je proizvode. Sjeverna Koreja pumpa nuklearne mišiće. Kriza izbjeglica koja se nastavlja, u Evropi potpiruje otrovni talas nacionalizma, koji prijeti da razbije Evropsku uniju na djelove. Dodajte tome i neoimperijalističke ambicije Rusije i prijetnju od islamskog terorizma i onda će nedostajati samo kometa sa neba da upotpuni sliku godine koja sve više podjeća na proročki kraj svijeta.
Kud god pogledate, svuda narasta haos. Međunarodni poredak, iskovan u plamenu XX vijeka, izgleda, iščezava, a da nemamo ni najmanje naznake šta bi moglo da dođe na njegovo mjesto.
Nije teško imenovati probleme s kojima smo se suočili: globalizacija, digitalizacija, klimatske promjene itd. Ali, nije jasan kontekst u kojem će oni biti riješeni, ako se to uopšte i desi. U kakvim političkim strukturama, na čiju inicijativu, po kojim pravilima će se voditi pregovori o tim pitanjima (ili će se, ako se pregovori pokažu nemogućim, voditi borba)? Politički i ekonomski poredak - posebno na globalnom nivou - ne rađa se tek tako, iz mirnog konsenzusa ili iz potpunog neosporavanja pretenzija najmoćnijih zemalja. To je uvijek borba za dominaciju - često brutalna, krvava i duga - između sila rivalki. Samo se tokom konlikta postavljaju temelji novog poretka i pojavljuju njegove institucije i igrači.
Zapadni liberalni poredak, koji postoji od kraja II svjetskog rata, formiran je na globalnoj hegemoniji SAD. Budući jedina prava globalna sila, SAD su dominirale ne samo u sferi čvrste vojne sile (takođe i političke i ekonomske), već i u skoro svim vidovima meke sile (tu spadaju, na primjer, kultura, jezik, sredstva javnog informisanja, tehnologija i moda).
Danas je Pax Americana, koji je u značajnoj mjeri garantovao globalnu stabilnost, počeo da slabi. To je posebno vidljivo na Bliskom istoku i na Korejskom poluostrvu. Sjedinjene Države i dalje su najmoćnija zemlja svijeta, ali više nisu sposobne ili neće žele da igraju ulogu svjetskog policajca ili da prinose žrtve neophodne da se poredak obezbijedi. Osim toga, u globalnom svijetu, i njegovoj sve tješnjoj integraciji u okviru komunikacija, tehnologije i (kao što smo nedavno vidjeli) preseljavanja ljudi, centri moći su razrijeđeni i raspršeni. Već se po samoj svojoj prirodi svijet ere globalizacije udaljava od poštovanja poretka XX vijeka.
Međutim, iako će se novi svjetski poredak, najvjerovatnije, neizbježno pojaviti, njegove temelje je još teško razaznati. Malo je vjerovatan svjetski poredak koji bi predvodila Kina. Ta će zemlja, kao i do sada, biti usredsređena na sebe, svoju unutrašnju stabilnost i razvoj, a njene ambicije su, kako izgleda, ograničene na kontrolu nad najbližim inostranstvom i okolnim morima. Osim toga, Kina nema meku silu (skoro ni u kakvom obiku) koja je apsolutno neophodna ako zemlja želi da bude motor novog poretka.
Takođe, teško da će se današnji turbulentni prelazni period završiti pojavom novog Pax Americana. Bez obzira na tehnološki dominaciju SAD, otpor regionalnih sila i potencijalnih kontrasaveza biće veoma jak.
Osim toga, u predstojećim godinama, glavni problem će, vjerovatno, biti kontrolisano smanjenje uticaja Amerike. Nema spremnih pravila za odlazak svjetskih hegemona u penziju. Dominirajuća sila može biti slomljena tokom borbe za dominaciju, ali njeno dobrovoljno povlačenje je dobro rješenje zato što vakuum sile koji se formira prijeti stabilnosti cijelog sistema. Po svemu sudeći, kontrolisani kraj Pax Americana biće glavna tema vladavine sljedećeg predsjednika SAD, ko god on bio.
Sve to dovodi Evropu pred ne manje teško pitanje. Hoće li pad Pax Americana, koji je sedam decenija bio garant unutrašnjeg liberalnog poretka Evrope, izazvati neizbježnu krizu ili čak konlikt? Rastući neonacionalizam na kontinetu ukazuje na realnost takvog scenarija s užasavajućim posljedicama.
Mračna perspektiva samoubistva Evrope više nije nevjerovatna. Šta će se desiti ako njemačka kancelarska A. Merkel bude prinuđena da se odrekne svoje politike prema izbjeglicama, ako Velika Britanija izađe iz EU, ako francuska populistička političarka Marin le Pen postane predsjednica? Poniranje u bezdan biće najopasniji, ako ne i najvjerovatniji, rezultat koji možemo sebi predstaviti.
Samoubistvo se, naravno, može spriječiti. A oni koji s elanom ruše pozicije A. Merkel, evropski identitet Britanije i vrijednost francuskog Prosvjetiteljstva, rizikuju da odlome onu ivicu na kojoj svi stojimo.
Autor je bio njemački ministar spoljnih poslova i vicekancelar od 1998-2005; imao je ključnu ulogu u osnivanju njemačke stranke Zeleni, koju je vodio skoro 20 godina
Prevod: N. RADOIČIĆ
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
